Rođen sam 1955. u Trogiru. Doselio se u Čakovec 1983. Od prvog radnog dana radim kao liječnik po međimurskim seoskim ambulantama, potom u zvanju specijalista interne medicine – subspecijalista nefrologa u Županijskoj bolnici Čakovec do prvog dana starosne mirovine Otac sam tri kćeri. Živim u Čakovcu, Zagrebu, Weinbergu i Moskvi. Volim kad mi bura puše u lice, šutjeti u dobrom društvu, a ni dangubljenje mi nije strano. Teški sam ovisnik o muzici, a neizlječivi o dobroj slici ili knjizi.
Pjesme sam oduvijek nosio u sebi da bi ih počeo zapisivati nakon navršenih šezdesetak godina. Zapisujem gotovo svakodnevno u smislu nasušne potrebe, uvijek samo za sebe u svom svijetu pa ih zatim ipak objavim. Imam privilegiju poznavati svakog svojeg čitatelja. Ideja o pisanju knjižice „Dvojnost” nije moja. Rodila se kao molba moje liječnice prim. dr. Ivane Kovačević-Vojtušek neka opišem svoj položaj nefrologa oboljeloga od kronične bubrežne bolesti, samoliječenoga peritonejskom dijalizom. Kao argument da bi to bilo u okviru mojih mogućnosti, navedene su moje pjesme koje su joj se, kao za vraga, svidjele. Naime, kaj? Napisao sam tri zbirke poezije koje su po zadanosti pročitali članovi obitelji i širi krug prijatelja i poznanika. Poeziju danas piše svatko, ali proza je nešto sasvim drugo, a i sam se ne osjećam kao pisac, no izazovi postoje da se prihvaćaju.
Dobar život s bolesnim bubrezima
Svrha knjižice je pokazati da se može dobro živjeti s bolesnim bubrezima bez pretenzija na davanje univerzalnih naputaka kako to postići. Pričana je spontano, „grbavo”, ali iskreno, uz brojne digresije od osnovne teme. Posvećena je mojim učiteljima, nefrolozima i našim pacijentima.U ovakvim prilikama se od autora očekuju velike riječi i mudre misli. Molim da se tome od mene ne nadate. Knjiga je pisana u formi kratkih odlomaka sa zajedničkom poveznicom odnosa bolesnik – liječnik uz česte digresije da se izbjegne suhoparnost pripovijedanja i da otvori mogućnost progovoriti o meni važnoj temi, o empatiji. Ovo doba fantastičnog tehnološkog i informatičkog napretka ima jedan kapitalan problem, a to je pomak fokusa od susreta s pacijentom na zaslon računala. Dakle sam bolesnik je počesto gurnut na periferiju vidnog polja. Zasigurno će nadolazeće vrijeme biti vrijeme duljih razgovora s pacijentima pošto razvojem informatike dobivam na vremenu sažimanja učinjenih pretraga, dakle, vjerujem da nastupa vrijeme empatije jer bol jednog od nas je bol svih nas. Stalno na tom svijetu samo mijena jest, a mi postajemo umorni od pogleda lišenih osjećaja…
U bolesti postajemo svjesni istinskih vrijednosti. Šareno blještavilo površnosti nije za nas. Razmišljamo slojevitije, ljuštimo sloj po sloj sudbine svakim novim iskustvom u potrazi za prihvaćanjem i mirom. Poput ruskih matrijoški otvarati ćemo ih do posljednje najmanje, nerastvorive.
“Život uvijek ima smisla” i misao da prihvatiti patnju i tešku sudbinu možemo pretvoriti u jednu od svojih najvećih postignuća. Moju dvojnost liječnik – pacijent bi neutralni promatrač mogao olako smjestiti u metaforu: dvije obale, između njih rijeka, no obala nema, a rijeka je zauzela obzore, nepomična, strpljivo čeka potonuće plutajućega. U početku i vrijeme iščezne. Prošlost se, nepotrebna, zagubi. Razvučena sadašnjost je zauzela mjesto budućnosti. Potom se javlja bijes. Bijes na nemoć. Bijes na sebe. Bijes na bijes. Ne mogu si dopustiti plutanje, moram plivati do obale, ma gdje ona bila.
Bez pitanja “zašto baš ja”
Kao što je bilo rečeno nemam aspiracije na davanje univerzalnih savjeta kako se nositi sa bolesti, ali mislim da svakako ne treba raditi greške u smislu uljepšavanja prošlosti dok smo još bili zdravi ili si postavljati pitanje „zašto baš ja?”. Smatram da je najveća vrijednost u toj borbi imati potporu okoline i tu je empatija najbitnija. Najčešće obitelji, naših najbližih. Sami nikada nećete biti uspješni. Meni je pomogao pristup u kojem sam personificirao bolest pa da se mogu na nju ljutiti, s njom se svađati, izigravati, ismijavati… Ponavljam se samo da bih još jednom naglasio ulogu podrške obitelji kao osnovni preduvjet za uspjeh. Sa bubrežnom bolesti se može dobro živjeti kada je prihvatite kao svoju vječnu suputnicu. Iskoristiti ću priliku i naglasiti poznato:
Od nekog oblika kronične bubrežne boluje oko 10 posto odraslog stanovništva. Posebno su ugroženi osobe sa šećernom bolesti i/ili povišenim krvnim tlakom.
Od neizmjerno velike je važnosti otkriti bubrežnu bolest u što ranijoj fazi što se može otkriti najjednostavnijim, svugdje dostupnim, jeftinim laboratorijskim pretragama. Dakle dovoljno je povremeno kontrolirati nalaz urina i krvi. Patološki nalaz (npr. pojava bjelančevina u urinu ili povišeni kreatinin u krvi) treba sustavno kontrolirati tijekom tri mjeseca i ukoliko su nalazi konzistentni obavezno je obratiti se nefrologu i od tada ste u dobrim rukama jer u Hrvatskoj nema lošeg subspecijalista za bolesti bubrega. Već godinama imamo grupe lijekova čiji terapijski efekti usporavaju ili zaustavljaju progresiju kronične bubrežne bolesti, osobito u suradnji sa kolegama dijabetolozima, urolozima, nutricionistima. Bez lažne skromnost je potrebno napomenuti da su navedeni u samom europskom vrhu po stručnosti, a u slučaju transplantacijske medicine među najboljima u svijetu.
“Pitanje koje provire iz čovjekova srca u krajnjem suočenju s patnjom i sa smrću, posebice kad je iskušavan predati se beznađu i gotovo se u njem poništiti, traži najviše druženje, solidarnost i potporu u kušnji.” Ivan Pavao II
Sav prihod od prodaje knjige se donira udruzi Hrabrice, majkama djece na dijalizi i transplantaciji, što mi daje neponovljiv osjećaj ponosa i zadovoljstva što bar na takav način mogu biti aktivnim učesnikom humanitarne akcije takvog tipa. Počašćen sam, dodao sam si trunčicu samopoštovanja. Knjiga se može kupiti preko linka HDNDT – tajnik, a cijena je 100 kn.
