Volimo samo lijepe teme ili vijesti, no život nažalost čine i one najcrnje poput stravičnog čina u zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko. U tren se užare tipkovnice mobitela, računala, djeca su u pitanju… Kad smo već ozbiljan zdravstveni portal, potražili smo mišljenje stručnjaka, a jedna od mnogih u KBC-u Split je dr. Anđela Kovačević, specijalistica dječje psihijatrije kojoj sam postavila nekoliko pitanja o nasilju nad djecom. Tema je bolna, ali nažalost stalna, a dr. Kovačević u startu šokira:
– U svakodnevnom radu se, nažalost, susrećemo često s djecom koja su izložena nekom obliku nasilja. Najmlađe dijete s kojim sam se susrela u radu imalo je dvije godine, kaže.
Na ovu rečenicu sam se doslovno smrznula! Kako objašnjava, češće dolaze djeca školske i adolescentne dobi kao žrtve fizičkog i seksualnog nasilja. Pristup koji koristi je uglavnom individualni psihoterapijski rad s djetetom. Cilj je da dijete ponovno zadobije povjerenje, smanji osjećaj krivnje te poveća samopoštovanje.
U porastu poremećaji ponašanja
– Dugotrajnim i dovoljno čestim susretima uglavnom se uočavaju pozitivni pomaci. Nažalost, ponekad je potrebno i primijeniti psihofarmakoterapiju ukoliko su se razvili komorbidni psihijatrijski poremećaji, govori dr. Kovačević.
Živimo u modernom dobu, uočava se porast mentalnih poremećaja u dječjoj dobi, kako?
– U predškolskoj dobi su najčešći poremećaji iz autističnog spektra. U školskoj dobi uglavnom prevladavaju neurorazvojni poremećaji kao što su ADHD, zatim različite fobije među kojima je česta školska fobija. Tada su najviše zastupljeni anksiozni i depresivni poremećaji, samoozljeđivanje, suicidalnost. U porastu su i poremećaji ponašanja, zloupotreba alkohola i psihoaktivnih tvari kao i ovisnost o kockanju – niže podatke dr. Kovačević.
Nažalost, to nisu podaci iz kakvih skripti, seminarskih radova već iz surove svakodnevice jer nasilja nad djecom je kao što smo napisali, sve više. Objašnjava i što točno obuhvaća pojam ‘nasilje nad djecom’.
– Nasilje nad djecom obuhvaća sve oblike nasilnih radnji prema osobama mlađima od 18. Počinitelj može biti bilo tko uključujući roditelje, vršnjake, obrazovno osoblje, nepoznate. Postoje različiti tipovi nasilja nad djecom, najčešće su tjelesno zlostavljanje, zanemarivanje i kažnjavanje, emocionalno ili psihičko zlostavljanje, seksualno nasilje nad djetetom te vršnjačko nasilje (uključujući i cyber bullying).
Ima li kraja, možda je u svijetu nešto bolje, govorim u solilokviju odnosno sama sebi, a dr. Kovačević nastavlja:
– Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije 9.6 posto djece je doživjelo seksualno nasilje (13.4 posto djevojčica te 5.7 posto dječaka), 22.9 posto ih je doživjelo fizičko
zlostavljanje, a 29.1 posto emocionalno zlostavljanje (podjednaka raspodjela po spolu). Vršnjačko zlostavljanje doživjelo je između 25 i 50 posto djece. Ukratko rečeno: Ajme nama!
Čuli smo podatke, slušamo i političare koji pričaju o milijunima, projektima, a u isto vrijeme u Hrvatskoj nedostaje specijaliziranih ustanova koje se bave djecom s različitim traumatskim iskustvima. U Zagrebu je istaknuta Poliklinika za zaštitu djece Grada
Zagreba dok u različitim županijama djeluju udruge i savjetovališta za žrtve nasilja i dobro je da ih ima.
Sad onaj dio koji je za sve nas, kako uopće prepoznati da je dijete žrtva nasilja?
– Znakovi tjelesnog nasilja mogu biti očitiji u odnosu na ostale oblike. Osim vidljivih znakova ozljeda na tijelu koji mogu varirati od hematoma, laceracija pa sve do ozbiljno ugrožavajućih kliničkih stanja, promjene u ponašanju mogu biti znak da je dijete izloženo nasilju. Od emocionalnih znakova najčešće su prisutni strah, ljutnja, neprijateljstvo, autoagresivna ponašanja, impulzivnost, manjak tolerancije na frustraciju, teškoće u uspostavljanju i održavanju socijalnih odnosa.
Često se seksualno zlostavljana djeca počinju previše seksualizirano ponašati, a znaju se i zavodljivo ponašati te upuštati u promiskuitetna ponašanja. Znaju se koristiti prostim riječima ili crtati crteže s naglašenim seksualiziranim detaljima. S druge strane djeca mogu reagirati da način da odjećom pokušavaju sakriti tijelo i bilo koju naznaju seksualnosti, često se povlače u sebe sa željom da ih okolina ne primjeti, izražen je osjećaj srama. Vrlo često se kao posljedica nasilja razviju psihički poremećaji poput PTSP-a, anksioznih i depresivnih poremećaja, poremećaja ličnosti i ponašanja, zloupotreba alkohola i psihoaktivnih tvari.
Očuvati povjerenje
Pustila sam dr. Kovačević da ovo kaže bez prekida, no na ovaj mučan odgovor nitko normalan ne može ostati ravnodušan.
Jedan od glavnih problema u našoj svakodnevici je ‘sram i strah od psihijatra jer što će ulica, grad, selo’ reći. E zato sam dr. Kovačević pitala mogu li laici, bez stručnjaka, nekim metodama pomoći ovoj djeci, što činiti?
– Ako vam se dijete povjerilo, važno je očuvati to povjerenje. Za početak pokazati
djetetu da mu vjerujete i da ćete mu biti podrška. Bitno je djetetu pomoći da izrazi osjećaje. Potrebno je biti strpljiv jer je djeci jako teško predočiti ono što mu se
dogodilo u riječi. Važno je osigurati da se dijete ne osjeća odgovornim za ono što se
dogodilo pogotovo ako se zlostavljanje dogodilo unutar obitelji. Emocionalna potpora
ključna je za djetetov oporavak, poželjno je provesti što više vremena na pozitivan
način i činiti stvari koje će djetetu pomoći da se osjeća bolje, savjetuje dr. Kovačević.
Prema dostupnim podacima, broj djece koja traže psihijatrijsku pomoć je u velikom
porastu i brojke iz godine u godinu rastu. Jedan od čimbenika koji su pridonijeli rastu
je i prepoznavanje važnosti mentalnog zdravlja djece te se i roditelji i djeca, spomenutom razmišljanju ‘što će grad, selo, ulica reći’ usprkos, puno lakše odlučuju obratiti stručnjacima u slučaju pojave simptoma.
Uspostava vlastitog identiteta
Nažalost to nije sve, očito je da i razvoj tehnologije utječe na psihičko zdravlje djece i odraslih. Je li ograničavanje vremena pred ekranima ključno na putu poboljšanja psihičkog stanja kod najmlađih?
– Adolescencija je prijelazno razdoblje u kojem se od pojedinaca traži prilagodba na
drastične fizičke, psihičke i socijalne promjene. Adolescenti, također, prolaze kroz razne krize vezane uz akademski stres, odnose s vršnjacima i prilagodbu na školu. Dokazano je da je korištenje interneta u adolescenciji povezano s emocionalnim i fizičkim problemima. Budući su adolescenti radoznali, nemaju samokontrolu i tek trebaju uspostaviti vlastiti identitet, podložni su tome da postanu ovisni o korištenju interneta. Istraživanja su otkrila da je prekomjerno korištenje interneta u adolescenciji povezano s psihosocijalnim problemima, kao što je neuspjeh u razlikovanju stvarnog svijeta od virtualnog svijeta, neprilagođenost u životu, slab akademski napredak i izbjegavanje međuljudskih odnosa, kao i pretjerani umor i smanjeno trajanje sna.
Roditelj treba uvesti jasno pravilo o maksimalnom vremenu boravka djeteta na internetu. To je važno jer tako dijete uči birati sadržaje koje želi gledati i uči razlikovati što mu je na internetu važno, a što predstavlja samo popunjavanje praznog vremena. Osim toga bitno je imati i kontrolu nad sadržajem na internetu, ali i kroz svoj vlastiti primjer pokazati djetetu kako umjereno i funkcionalno koristiti internet, lijepo govori dr. Kovačević.
A tko će ograničiti mlađima vrijeme na internetu kad i oni stariji radije gledaju razne videouratke sa svih strana svijeta umjesto da pogledaju gdje im je dijete, o kojoj god se dobi radilo. To je opet samo moje razmišljanje…
Uz sve što je liječnica savjetovala nepotrebno je bilo što dodati, možda ipak savjet onima koji odlučuju o milijunima eurima, ponose se svojim postojećim i nepostojećim projektima, kite tuđim perjem, ajte molim vas u te svoje proračunske stavke pa pogledajte koliko ste uložili u neke ‘projekte’, a koliko ste dali zdravstvu i socijali. Pa da vidimo tko želi sretnu i bolju Hrvatsku, a tko samo priča priče. Takvih smo se priča načitali, a bome i napisali…
Nego, vratimo se na početak ‘dijete od dvije godine je bilo kod dječje psihijatrice’. Je li vam loše od te vijesti? Meni je, a prošla sam i crnu kroniku i nagledala se svega, jedino na što nikada nisam otupila je – tragedija djece.