Nakon predstavljanja prijedloga radikalne reforme palijativne skrbi u Primoštenu autori, dr. med. Leonardo Bressan i Davorka Došen-Mrak, specijalistica obiteljske medicine pojašnjavaju kako bi u praksi funkcionirao takozvani „trostruki protokol verifikacije” na terenu i koja je uloga obiteljskih liječnika u zaštiti dostojanstva umirućih.
Javnost strahuje od tehničkih manipulacija i nesporazuma. Kako će obiteljski liječnik na terenu točno znati je li „živa oporuka” nekog pacijenta pravno valjana i trajna?
Dr. Leonardo Bressan: Sustav mora biti postavljen vrlo rigorozno kako bismo eliminirali bilo kakvu pravnu i etičku nesigurnost. Ključ je u integraciji s CEZIH sustavom. Kad punoljetna osoba kod javnog bilježnika ovjeri svoje “Advance Directives” (anticipirane naredbe), taj se dokument istog trenutka digitalno veže uz e-karton. Kao obiteljski liječnici, kad je to potrebno, prva stvar koju radimo jest provjera sustava koji, ako oporuka postoji, automatski aktivira „crveni alarm”. Prva administrativna brana je vremenski korektiv. Naredba ne smije biti starija od pet godina. Ako je starija, sustav nas upozorava da je potreban ponovni razgovor s pacijentom, ako je on još kognitivno sposoban za to.
Što ako je pacijent u međuvremenu kognitivno propao, primjerice zbog uznapredovale demencije, a oporuka je starija od pet godina? Kako tada utvrditi „trajnost volje”?
Dr. Davorka Došen-Mrak: Upravo tu nastupa treći, najvažniji faktor provjere - potpis obiteljskog liječnika ili palijativnog koordinatora. Mi smo liječnici koji te pacijente i njihove obitelji poznajemo godinama, obiteljski liječnik često i desetljećima. Zakonodavnim prijedlogom prepoznaje se koncept da pravo priznaje kontinuitet volje kao produžetak pacijentove pravne osobnosti. Liječnik svojom verifikacijom u CEZIH-u potvrđuje da je pacijent izrazio stabilnu, trajnu želju prije nego što je nastupilo kognitivno propadanje. Taj naš digitalni potpis u sustavu postaje konačno pravno uporište za timove na terenu. Obiteljski liječnik svojim potpisom u sustavu preuzima ulogu štićenika pacijentove volje. Time skidamo strašan teret krivnje s leđa obitelji i, što je najvažnije, zakonski anuliramo takozvani 'obiteljski veto-efekt' u trenucima panike.
"Obiteljski veto-efekt” - što se događa kad Hitna stigne kod terminalnog pacijenta, e-karton signalizira „NE reanimirati”, ali obitelj viče i zahtijeva da se učini sve?
Dr. Leonardo Bressan: Danas je to najgori scenarij zbog kojeg 74 posto liječnika provodi uzaludne i bolne zahvate iz čistog straha od tužbe. Reformom to stubokom mijenjamo. Hitna pomoć na svom tabletu odmah vidi crveni alarm i blokadu futilnih postupaka. Ako postoji verifikacija trajnosti volje, obitelj pravno nema pravo veta nad valjanom oporukom. Liječnik Hitne zakonski je zaštićen člankom Kaznenog zakona o nepružanju pomoći jer prelazak na komfornu skrb i ublažavanje boli po želji pacijenta postaje ispunjenje dužnosti, a ne propust. Štoviše, ako bi tim unatoč jasnoj zabrani u sustavu nasilno intubirao pacijenta, bolnica i/ili tim bi se suočili s kaznenom odgovornošću za protupravni zahvat i tjelesnu ozljedu. Zakon konačno štiti bolesnika, a liječnicima omogućuje da umjesto defenzivne medicine provode humanu i dostojanstvenu skrb.
