Hrvatska, kao mala država, ima visoku stopu darivanja organa – 30 na milijun stanovnika. Među zemljama je s najvišim stopama donacija u svijetu te vodeća po stopi donora od moždane smrti u sklopu zemalja članica Eurotransplanta. Lani je zahvaljujući 116 donora obavljeno više od 300 transplantacija. Ove hvale vrijedne podatke nabraja prof. dr. sc. Anna Mrzljak, dr. med., hepatolog, voditeljica Centra za transplantaciju jetre pri KBC Zagreb.
Hrvatska je zemlja sa značajnom transplantacijskom aktivnosti, s visokom stopom donacije organa te je kod nas moguće transplantirati bubreg, jetru, srce, gušteraču, pluća i tanko crijevo. Brojke koje imamo za prošlu godinu dokazuju da je bilo 116 donora, čiji su organi zaslužni za više od 300 transplantacija.
Jedan donor – osam života
– Najviše je bilo transplantacija bubrega. Ovaj je organ transplantiran 142 puta. Obavljeno je 110 transplantacija jetre, 49 transplantacija srca, 12 pluća i 5 gušterača. U Hrvatskoj više od 30 bolnica sudjeluje u identifikaciji donora. One su krucijalne za proces transplantacije jer – bez donacije nema transplantacije – ističe prof. Mrzljak.
U prošloj godini najviše donora realizirano je u KBC Rijeka (17), KBC Split (16), KBC Sestre milosrdnice (13) i OB Varaždin (13).
– Upravo učlanjenje u Eurotransplant 2007. godine, jedan je od značajnih faktora koji su pozitivno djelovali na razvoj transplantacije u Hrvatskoj. Eurotransplant je organizacija za razmjenu organa sa sjedištem u Leidenu u Nizozemskoj i danas okuplja 8 država članica. Sve članice pridržavaju se strogih pravila razmjene organa i pomažu si u slučaju nedostatka organa. Svakako jedno od glavnih pravila je da većina donora odnosno njihovih organa ostaje u državi u kojoj su identificirani. U pravilu jedan donor može spasiti ili poboljšati 8 ljudskih života, ovisno koji se sve organi eksplantiraju. Timove koji sudjeluju u identifikaciji donora čine liječnici intezivisti u jedinicama intezivnog liječenja, mahom anesteziolozi i neurolozi i strogo su odvojeni od transplantacijskih timova iz etičkih razloga – kaže prof.dr.sc. Mrzljak.
Koncept pristanka darivanja organa u nekoj državi može biti ustrojen temeljem „opt-in“ sustava u kojem pojedinac za života jasno izrazi želju za darivanjem organa i uvrštava se na popis potencijalnih donora, kao što postoji u SAD. Drugi sustav je „opt-out“ ili sustav pretpostavljenog pristanka u kojem su svi donori, osim ako se ne izjasne suprotno. Takav sustav postoji u Hrvatskoj i u većini europskih zemalja. U svakodnevnoj praksi nikada se ne ide suprotno volje obitelji jer bi to stvorilo lošu sliku i dovelo do negativnih posljedica na cjelokupan proces transplantacije – ističe prof. Mrzljak.
Dvije kategorije darivatelja
Glavni izvor organa za transplantaciju su preminuli darivatelji. Danas su poznate dvije
kategorije: darivatelji nakon moždane smrti i darivatelji nakon cirkulacijske smrti.
– U Hrvatskoj potonju varijantu nije moguće realizirati jer još uvijek ne postoje zadovoljeni legislativni uvjeti. To je svakako područje u kojem Hrvatska još uvijek ima dosta posla i mjesta za napredak. Etičke i pravne dvojbe oko determinacije smrti danas su u većini zemalja razjašnjene i strogo kontrolirane zakonima i propisima. Važno je naglasiti da se radi samo o načinima utvrđivanja smrti, da ne postoji više vrsta smrti, već je na kraju svaka smrt zapravo moždana smrt – objašnjava prof. dr. sc. Mrzljak.
Ističe kako danas postoji nesrazmjer potreba i ponude organa koji se nastoji smanjiti ranijim prepoznavanjem donora, proširenjem kriterija pogodnih donora te primjerenim pristupom obitelji.
– Jedan od važnih izvora organa su i živući donori. Transplantacija sa živih donora je etički prihvatljiva i u široj upotrebi, osobito u državama koje imaju nisku stopu darivanja. Živući donor mora biti upoznat s cijelim procesom i svjestan posljedica te sam odlučiti bez pritiska obitelji ili zajednice – kaže prof. Mrzljak.
Dobročinstvo živih donora
Ističe kako su načela dobročinstva i neškodljivosti često istaknuta u kontekstu živih donora. Naime, ključno je pitanje je li moralno i etički prihvatljivo nanijeti ‘štetu’ jednoj osobi da bi se pomoglo drugoj narušavajući postulat: primum non nocere (prvo ne škoditi).
– Nasreću odavno je javnost pozitivno odgovorila na ovo pitanje te su glavni izvor bubrega u nekim zemljama upravo živi donori. Ovim činom donori dobivaju psihološko ispunjenje pomažući svojem bližnjem. Rizik same operacije i dugoročnih posljedica postoji te je potrebna stroga medicinska, ali i psihološka selekcija darivatelja kako bi se minimalizirale štetne posljedice -napominje sugovornica.
Hrvatska sve svoje potencijalne donore organa prijavljuje u Eurotransplant gdje se kompjuteriziranim putem rade alokacije. Dodjelu organa (alokaciju) nužno je temeljiti na pravednosti i medicinskoj koristi koje određuju prioritet na listi čekanja. Činjenica je da postoji manjak organa. Tako je 2023. na listama čekanja u Hrvatskoj bilo 242 kandidata za transplantaciju bubrega, 195 za transplantaciju jetre, 29 za srce, 10 za gušteraču i 9 za pluća, dakle značajno više nego što smo transplantirali.
Transplantacija organa u Hrvatskoj danas se radi u 5 ustanova, KBC Zagreb, KBC Rijeka,
KB Merkur, KB Dubrava i KBC Osijek. Povijesno prva transplantaciju bubrega u Hrvatskoj
učinjena je u KBC Rijeka 1971. godine, a uslijedile su 1988. transplantacija srca na KBC Zagreb, 1990. transplantacija jetre na KBC Zagreb, 2002. godine transplantacija pluća na KBC Zagreb te 2003. gušterače na KB Merkur. I zadnjih godina ima pomaka u našoj transplantacijskoj medicini. Tako je 2022. učinjena prva multiorganska transplantacija (jetra, gušterača i tanko crijevo) na KB Merkur te 2023. prva simultana transplantacija srca i jetre na KBC Zagreb.
Kad zataji jetra
– Rezultati koje donose transplantacije fascinantni su u odnosu na liječenje bez njih. U slučaju terminalne bolesti jetre, kada se zataji jetra i počinju se urušavati drugi organi, smrt je neminovna u kratkom vremenu. Međutim, zbog transplantacije više od 90 posto transplantiranih doživjet će prvu godinu nakon transplantacije. Više od 75 posto živjeti 5 i više godina. Stoga su pomaci nevjerojatni. Što se jetre tiče, glavni razlozi za transplantaciju su terminalna bolest jetre uzrokovana cirozom, naglašava prof. Mrzljak.
U našim krajevima, ali i u Europi glavni uzrok ciroze je alkohol. Međutim, sve češća je masna jetra koja je posljedica nezdravog načina života.
Drugi razlog transplantacije su primarni tumori jetre, onkološka bolest kojoj transplantacija može ponuditi potpuno izlječenje. U najmanjem broju slučajeva riječ je o akutnom zatajenju jetre koje najčešće nastaje nakon trovanja lijekovima ili gljivama. Nijedna transplantacija nije posao jednog čovjeka, jednog kirurga, jednog anesteziologa ili interniste. To je posao koji zahtijeva dobro uhodan tim stručnjaka koji su uložili desetljeća školovanja raznih specijalnosti kako bi se čovjeku pružila druga nada za život.
Umjetni organi
Iako kod većine ljudi izaziva loše reakcije, medicina ide u smjeru da će se transplantirati organi modificiranog životinjskog porijekla te umjetni organi, pa prof. Mrzljak obrazlaže razloge za to.
– Danas je glavni limitirajući faktor dostupnost organa. Veliki napor ulaže se kako bi se našla rješenja. Neka od njih su organi modificiranog životanjskog porijeka i umjetni organi. Koliko god nam se to danas čini strano i čudno, transplantacijska medicina ide u tom smjeru. Moguće je da će kroz nekoliko godina to postati naša realnost, zaključuje prof. dr. sc. Mrzljak.
