Dok Hrvatskoj prijeti treći val COVID-a 19, ministar zdravstva Vili Beroš trebao bi odgovoriti na pitanje hoće li i dalje sjediti u stolici iz koje može imati izravan prijenos umiranja jer onkološki bolesnici ostaju bez terapije. Ili će proglasiti da nije odgovoran za dugo neviđen paradoks – zagrebačka Klinika za tumore nema lijekove za tumore. Zloćudne, dakako. U tom slučaju, o ostalima da se i ne govori. Uz sve navedeno dolazi i komentar premijera kako “veledrogerije imaju dovoljno novca”. Ne umiru veledrogerije nego ljudi!
Bolesnici taoci
Umiranje na rate, tako bi se mogla nazvati situacija u kojoj su se našli onkološki bolesnici, kao i drugi teški bolesnici, koji se osjećaju kao taoci, konsternirani sviješću da su prepušteni sustavu koji ih je ostavio bez lijeka. Svaka minuta odgađanja liječenja odnosi dio šansi za ozdravljenje. Kao što svaka minuta odgođene onkološke dijagnostike otima ne minute nego mjesece i godine života.
Gotovo 60 posto pacijenata u Hrvatskoj na postupak magnetske rezonance čeka dulje od godinu dana. Nedvojben i nužan PET/CT za sve faze bolesti od početka do kraja, kakav god on bio, također, čeka se mjesecima. Da se danas mogu ujediniti, bolešću iscrpljeni ljudi, oni bi bili najveća politička stranka, u zemlji koja je ispustila kontrolu nad svojim najvažnijim zadatkom: sudbinama ljudi. A jedina vrijednost koja državi, i unutar nje zdravstvenom sustavu, daju legitimitet – su upravo ljudski životi. Za razliku od sustava u kojima politika služi tome da obnavlja samu sebe, a ljudske žrtve, postat će broj, važan negdje oko izbora i malo nakon njih.
Istina, živimo u izvanrednoj situaciji koja se može usporediti s ratom. Ali baš to trebalo nas je združiti s ekspertima, a ne s glavinjajućim čelnicima koji nemaju privilegiju odreći se odgovornosti. Za neznanje, nesposobnost i nespremnost. Jer iz aviona se mogla vidjeti situacija koja nailazi. Apela nije nedostajalo ni o koroni niti o opskrbi lijekovima, o potrebi pravovremene dijagnostike. Bolesni ne mogu dati ostavku na svoju bolest i odšetati.
Neplaćanje duga veledrogerijama toliko je puta ponovljeno da zvuči kao fraza. no iza nje stoje ljudske sudbine koje bi uzdrmale svaku savjest i srce, ali ne i državnu administraciju, posebno zdravstvenu, od kojih ne tražimo srce nego rezultat!
Udruga žena s onkološkim bolestima SVE za NJU objavila je na društvenim mrežama iskustva i poruke svojih članica koje šokiraju svakog razumnog.
Nemojte doći u zakazani termin jer trenutno zbog obustave isporuke nemamo vašeg lijeka. Ne znamo koliko će ova situacija trajati. Žao nam je. Zvat ćemo vas. Zbog ovih i sličnih odgovora, ovih dana mnogi pacijenti gube tlo pod nogama.
Ugrožena prava
Neisporukom lijekova bolesnicima su ugrožena osnovna ljudska prava, pravo na život i zdravlje. Kao da nije dovoljno imati rak. Kao da nije dovoljno imati metastatski rak. Kao da nije dovoljno biti suočen sa strahom hoće li uopće lijek djelovati i koliko dugo. Sad lijeka nema. Ovo je nedopustiva situacija, kažu u Udruzi SVE za NJU, u kojoj ljudi, koji su preuzeli odgovornost za upravljanje sustavom ili bilo kojim njegovim dijelom, moraju naći rješenje. Jedino to je odgovorno ponašanje. Jeste li među onima kojima je prekinuto liječenje? Javite se u komentaru ili u inbox, piše na Facebook stranici udruge koja organizira potporu, prikuplja informacije i traži načine da pomogne bolesnicama i obiteljima, očajnim zbog situacije u kojoj ih COVID-19, nedostatak lijekova i njihova bolest stavljaju pod trostruki rizik.
U komentarima jedna od pacijentica navodi da su u Klinici za tumore morali odbijati ljude jer im lijek nije stigao. Nemam niti riječi koje bi to popratile, kaže jedna komentatorica. Drugi kažu da je bilo strašno jer ni CEZIH (op.a. Centralni zdravstveni informacijski sustav Republike Hrvatske) nije radio, treći pozivaju na ulice, jer ako najranjiviji nemaju lijek, koji je sljedeći scenarij?, pitaju se.
Meni nije jasno kako je ova Vlada i država uspjela doći do te razine dugovanja više nego dvostruko većeg od prošle Vlade.
Papir sve trpi
Udruzi NISMO SAME, onkološke bolesnice koje volonterskim akcijama prevoze na terapiju, obraćaju se sa strahom i pitaju hoće li u tjednu nakon Uskrsa imati potreban lijek. Naime, kako država dospije u takav dug kad običnog malog čovjeka za svaki dug bez problema dočeka ovrha.
Nije mi jasno, smatra Kalogjera, ni da smo prošle godine donijeli Nacionalnu strategiju protiv raka i da je sljedećih 10 godina trebalo izdvojiti svake godine po 20 milijuna eura za tu strategiju. Otkud ih misle stvoriti ili misle da je to samo papir, jer papir trpi sve, pita se Kalogjera.
Mi vodimo kampanju i pozivamo žene s teškim metastatskim oblicima raka da nam se jave zbog specifičnosti i važnosti liječenja, a država im šalje poruku krajnje nesigurnosti. Konačno, zaista ne bih nikome od ljudi koji su na vlasti poželjela da s takvom teškom bolešću proživljavaju Uskrs kada bi sva muka, patnja i bol, moralo razblažiti barem malo radosti i nade, a ne strah s kojim neprestano žive, zaključuje.
Problem je sad, eto, premošten cesijama. Jedino što se ishod trebao dogoditi davno prije i što, ma kakav scenarij bio dalje, ovo što se dogodilo ima samo jedan naziv: Nepopravljivo!
