U vremenima kad se ni unutar vlastite kuće čovjek ne može usuglasiti, oboljeli od raka iz deset različitih država stali su ujedinjeni iza Zagrebačke deklaracije. Teško je na papiru prenijeti veličinu i iznimnu vrijednost tog pothvata. Puno je to više od dokumenta ili bolje rečeno ova je Deklaracija dokument koji pokazuje jedinstvo i snagu ljudi u ovako teškoj bolesti. Dokument u koji su utkani i ponos i patnja, i nada i razum, a prije svega iskustvo borbe za život. Papir je tvrd, ne može prenijeti ljubav i trud koji su unijeti kako bi nastao jedan ovakav dokument. Zato mi je prvo pitanje Ljiljani Vukota iz Sve za nju, udruge koja uz Europa Donnu Slovenije i Udruženje pacijenata Srbije, stoji iza ove inicijative, što joj Zagrebačka deklaracija znači na osobnoj razini.
– Značajna mi je kao pacijentici. Ja jesam u remisiji, ja sam zdrava žena. No, jednom kao onkološki bolesnik, uvijek ti je prijeteći povrat bolesti. U Hrvatskoj imamo oko 186 tisuća ljudi koji žive s rakom. Naravno da ne može osobno sudjelovati 186 tisuća ljudi, zato su tu udruge. Onkološkim udrugama je jedna od osnovnih uloga da zagovaraju potrebe onkoloških bolesnika. Imam snažnu potrebu pridonijeti nečem što zastupa sve one muškarce i žene koji i k nama dolaze, koji nas svašta pitaju i imaju ogromna očekivanja od udruge. Na toj razini, kao osoba koja sudjeluje u vođenju udruge, iznimno mi je bilo važno da udruga bude inicijator i potpisnik dokumenta koji daju upravo udruge – kaže Vukota.
Potpisi iz deset država
Važan naglasak jest baš na tomu što su Zagrebačku deklaraciju donijele – udruge. Na konferenciji Glas onkoloških pacijenata, kad je Deklaracija predstavljena, u potpisu joj je stajalo čak 25 udruga iz deset različitih država koje su i same sudjelovale u kreiranju stajališta iskazanih u dokumentu. No, to nije kraj nego naprotiv, početak. Jer je cilj održati ovaj dokument živim i svatko za svoje specifične potrebe na temelju njega zagovarati realizaciju.
Što kaže Zagrebačka Deklaracija? Kako će reći Vukota, tkogod čita Deklaraciju i imalo se razumije u potrebe onkoloških bolesnika, neće vidjeti ništa novo, ali novo je da ova stajališta donose i potpisuju udruge. Doista se takvima čine prijedlozi Deklaracije čiji je sukus unaprijeđenje prevencije, rane dijagnostike i liječenja raka.
Ma kako se to čini jasnim i razumljivim, činjenica je da, kako u Hrvatskoj tako i u svakoj ovoj drugoj zemlji potpisnici, na baš svakom od tih područja ima se itekako što za učiniti. Sve te razlike ne daju jednaku šansu oboljelima od raka izboriti ovu bolest. Adresa oboljelog, zemlja u kojoj živi, ne smije biti razlog hoće li preživjeti onkološku dijagnozu.
– Sve nas tišti ista stvar, isti problemi. Mi smo iznijeli ovu temu iz jednog drugačijeg kuta. Iz kuta onih čijih života se to tiče! I to ne samo na nacionalnoj razini nego na široj, regionalnoj razini zemalja srednje i istočne Europe. Okupili smo dio zemalja koje muče isti problemi nejednakosti u dostupnosti i ishodima liječenja. Imamo podršku pokrovitelja same konferencije, Predsjednika RH i Ministarstva zdravstva, ali i Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj i European Cancer Organization koji će zasigurno pomoći da Deklaracija, kako je rekao Mike Morrissey, ostane živi dokument, navodi Vukota.
Poziv za daljnju podršku
Upravo s tim ciljem ono što slijedi nadalje jest poziv drugim onkološkim udrugama da supotpišu Deklaraciju. Također će organizacije iz drugih država učiniti to isto u svojim zemljama. U međuvremenu je dokument predstavljen u Sekciji za pacijente na kongresu Hrvatskog društva za internističku onkologiju. Sve skupa takoreći širi se znanje, a time i utjecaj, ovog dokumenta koji je u nedavnom razgovoru podržao i eurozastupnik Tomislav Sokol. Upravo na jednu od njegovih poruka podsjeća Vukota rekavši kako je ohrabrujuća vijest da se na EU razini traži bolja dostupnost lijekova i terapija za onkološke bolesnike.
– Imamo puno optimizma i stvaramo jednu širu neformalnu platformu koja će zagovarati boljitak za pacijente i smanjivanje nejednakosti – zaključuje naša sugovornica.
