O malignim bolestima, osobnim i profesionalnim iskustvima na tom polju ima što reći doc. dr. sc. Inka Miškulin sa Sigmund Freud Univerze u Ljubljani, psihoterapeutkinja u Rijeci, učiteljica i supervizor u Školi kibernetike i sistemske terapije.
Kako gledate na ustanovljavanje Nacionalnog dana preživjelih od raka kojim se hoće potaknuti razgovore kako da nas više preživljava, kako da se liječimo bolje, vraćamo obiteljima i poslu? Smatrate li to dobrim?
– Naravno, svaki razgovor u javnosti o tim bolestima i primjerima ljudi koji su oboljeli, liječeni i izliječeni je detabuiziranje te teme i onkoloških bolesti. Jedan dio odgovornosti je svakako na zdravstvenim djelatnicima, ali i na nama svima da o tome govorimo u javnosti.
Kao osoba koja je imala iskustvo liječenja raka i kao psihoterapeutkinja na što mislite da bi ljudima trebalo ukazivati? Što im je od koristi u liječenju i preživljavanju?
– Mogu govoriti o liječenju malignih bolesti i kao pacijent i kao psiholog-psihoterapeut koji svjedoči iskustvima drugih osoba u suočavanju s takvom bolešću. Kad se pacijent susretne s dijagnozom maligne bolesti postavlja si bezbroj pitanja u vezi budućnosti: Što mi slijedi? Operacija, kemoterapija, zračenje? Kako to izdržati? Što mi može pomoći? Kakvi su mi izgledi? Što ja mogu učiniti da povećam šanse za ozdravljenje? Sve je to nepoznanica. Jer koliko god slušali o tome svatko ima svoje iskustvo koje je jedinstveno kao i svoje reakcije na liječenje. Tu pomažu razgovori s onima koji su to prošli, a ozdravili su, kao pozitivan primjer puta koji treba proći. U periodu suočavanja s dijagnozom i liječenja mijenja se percepcija vremena. Najbolji pristup je razmišljati i živjeti iz dana u dan. Svaki dan je pobjeda znajući da će doći kraj tom vrlo napornom liječenju.
Vlastito uvjerenje
Istraživanja u psihoneurobiologiji pokazuju da je vlastito uvjerenje u izlječivost i optimističan stav, ono što sudjeluje u ozdravljenju tako što angažira naše unutarnje mehanizme za borbu protiv bolesti.
U tome je važan uvjerljivi stav onkologa da je rak izlječiva bolest. I njegovo znanje o najnovijim tretmanima u liječenju te bolesti te pacijentovo povjerenje u njegovo znanje.
Imala sam sreće biti u rukama najboljih liječnika u Klinici za tumore u Zagrebu. Kirurgov razgovor sa mnom prije operacije o tome da će pri zahvatu paziti i na estetiku, što me tada uopće nije zanimalo, te da će mi to jednog dana biti značajno, „posijao“ je sjeme za budućnost. I u stvari je rekao da ću jednog dana biti zdrava. Da će bolest biti prošlost i da će mi, tada za mene nevažne stvari, kao što je izgled, opet biti važne. Moja onkologinja mi je vrlo uvjereno rekla: „Vaša bolest je 100 posto izlječiva, samo treba provesti tretman.“ I time mi je rekla da ću za 6 mjeseci od dijagnoze ponovno biti zdrava.
Oko 170 000 ljudi u Hrvatskoj se trenutno liječi od raka, tragično je nejednaka dostupnost, metode, mogućnosti, problemi s poslom. To je nevidljiva skupina ljudi za koje trebamo dignuti svoj glas i osvijetliti njihove potrebe, kao osobe, i zajednica što je od koristi činiti?
– Mislim da je to mnogo veći problem koji se tiče samog ustroja zdravstvenog sustava. Nažalost ne radi se samo o onkološkim pacijentima koji imaju nejednake mogućnosti liječenja. Svako stavljanje u fokus javnosti tog problema i takvih slučajeva senzibilizira javnost i podiže svijest o potrebi jednakih mogućnosti liječenja za oboljele. Svaka osoba koja javno dijeli svoje iskustvo liječenja doprinosi osvjetljavanju tog problema.
Mehanizmi samoizlječenja
S oboljelima ili liječenima ljudi često ne znaju razgovarati, imaju zazor ili su u nedoumicama. Znam da je svaka osoba različita, ali vjerujem da ljudi ipak imaju potrebu znati kako pomoći?
– U poslu psihoterapeuta kojim se bavim više od 35 godina u zadnjem desetljeću puno više mojih pacijenata se bori ili se izborilo sa zloćudnim bolestima. Tako da se i moj interes za područje psihobiologije ozdravljenja od tada počeo razvijati. Baveći se ovom temom susrela sam se s vrlo zanimljivim rezultatima brojnih istraživanja koja govore o tome da naši mehanizmi samoizlječenja i angažiranja vlastitih sposobnosti za liječenje i redukciju boli sudjeluju u svakom medicinskom tretmanu. Oni sudjeluju i u svakoj socijalnoj interakciji koju osoba percipira kao značajnu, a sadržaj joj je razgovor o zdravlju ili bolesti.
Kao psihoterapeuta orijentiranog prema rješenju problema moj interes nije patologija i bolest već resursi i zdravlje. Iz vlastitog iskustva, a i iz rada s pacijentima znam da savjet „budi pozitivan“ ljudi teško i nerado primaju i doživljavaju ih kao nerazumijevanje okoline. Potpuno je prirodno da se u takvim teškim situacijama ljudi bore i s teškim mislima i da si postavljaju pitanja u vezi budućnosti. Odgovore koji se ponekad nameću nisu ugodni, ali to je sastavni dio suočavanja s bolešću. Sve osobe koje znam da su ozdravile su si postavljale takva pitanja u nekoj fazi liječenja.
Efikasna komunikacija
Pozitivno i negativno nisu adekvatni termini kad govorimo o funkciji koje emocije imaju za osobu. Ispravnije bi bilo govoriti o ugodnim i neugodnim emocijama. Jer ono što danas znamo je da i neugodne emocije kao što je primjerice potištenost, strah i tjeskoba imaju svoju funkciju koja može biti pozitivna. Psiholozi koji se bave emocijama i ponašanjem evoluirali su u svom znanju o emocijama uvidjevši njihovu korisnu ulogu. A to je da nas dovode u stanje povišene pozornosti u odnosu na okolinu kako bismo bili sposobni adekvatno reagirati.
Mišljenja sam da i sami liječnici imaju potrebu za edukacijom iz efikasne komunikacije s pacijentima oboljelima od onkoloških bolesti. Za pacijenta je dobra komunikacija s medicinskim osobljem snažan stimulans za poticanje psihološke komponentne liječenja. Istraživanja nadalje potkrepljuju čak i ideju da postoji povezanost između društvenog okruženja i izlječenja. Stav društva prema nekim bolestima i njihovom nastanku također je važan za ozdravljenje. Već spomenuta pogrešna ideja da je osoba sama odgovorna za obolijevanje može potaknuti gubitak povjerenja u sebe i pokrenuti strahove koji smanjuju kvalitetu života.
Pseudoznanstvene ideje
Dosta tu ima nerazumijevanja i zanemarivanje uloga emocija u ozdravljenju. Ili čak nekih “new age” teorija koje osim što su neznanstvene nisu ni poticajne za pacijente. Takva je, primjerice, ideja da su oboljeli sami sebi uzrokovali bolest zbog svojih “negativnih” emocija. Neugodne emocije imaju svoje značenje i ne treba ih patologizirati. I pogotovo ne nalaziti uzroke oboljevanja u tim emocijama. To su pseudoznanstvene ideje.
Takva objašnjenja da su oboljeli sami uzrokovali svoje bolesti nekim “negativnim” emocijama su vrlo štetna. čak i etički neispravna. Prije svega nema nijednog znanstvenog dokaza za tu tvrdnju.
Nadalje, ne znači ako možemo angažirati kroz efikasnu komunikaciju mehanizme izlječenja kod osobe, da je to istovremeno i uzrok bolesti. To bi bilo otprilike kao da kažemo kad se netko poreže i zašiju mu ranu da mu se tkivo otvorilo kad se porezao jer nije bilo zašiveno. Taj način razmišljanja je nelogičan i neodrživ. Ne znači ako je nešto lijek za bolest da je nužno nedostatak toga uzrok bolesti. Ideja da su si oboljeli sami uzrokovali bolest na neki nesvjestan način svojim emocijama je gotovo monstruozna jer im poručuje: “Vi ste sebi neprijatelj!”. I tako djeluje upravo obrnuto. Umjesto da potakne vlastite snage za liječenje, obeshrabruje i demotivira. Puno puta sam čula moje pacijente kako se pitaju je li moguće da su sami sebi tako nešto strašno prouzročili?
Niste vlastiti neprijatelj
Oboljelima treba poručiti: Niste sami izazvali maligno oboljenje svojim emocijama, niste odgovorni za to, niste vlastiti neprijatelj! Oboljelima treba objasniti da se u sebe mogu pouzdati i da iz svega mogu izaći jači! U svakom od nas postoji snaga i resursi za izlječenje. Jedino tako im možemo pomoći.
Neprestana potraga za srećom može biti i pogubna i dovesti do razočaranja. Dok ravnoteža između ugodnih i neugodnih emocija daje dugotrajan povoljan učinak. Imperativ da se “mora misliti pozitivno” može čak postati i teret za pacijenta koji nije u stanju tako razmišljati jer mu je netko to “naredio”. To nije način kako se mogu pokrenuti mehanizmi samoizlječenja koji sudjeluju u svakom medicinskom tretmanu.
