Što kad dijete oboli od dijabetesa? Mama Maris poručuje – veliki zaokret za obitelj no sve se može
Udruga Slatki život iz Dubrovnika, foto: privatna arhiva

Udruga Slatki život okuplja djecu i obitelji oboljele djece od dijabetesa tipa I s područja Dubrovačko-neretvanske županije. Trenutačno je 50-ak članova udruge, a obuhvaćaju područje od Korčule do Konavala.

Najviše je članova s dubrovačkog područja. Ne postoji registar oboljelih  jer se dio liječi izvan Dubrovnika, odnosno Opće bolnice Dubrovnik pa se točan broj djece oboljele od dijabetesa tipa I u Dubrovniku ne zna.
Ono što znamo jest da je u posljednjih nešto više od godine, više novooboljele djece, odnosno novootkrivenih dijabetesa. Žao nam je jer nemamo dječjeg endokrinologa u bolnici koji je stalno zaposlen, a specijalistica dr. Zrinka Miličić Kačić dolazi nam jednom mjesečno po dan ili dva, što uzrokuje dodatni stres obiteljima. Treba se naručiti na vrijeme, jako paziti kada dolazi, biti informiran jer djeca svaka tri mjeseca moraju obavezno na prilagodbu terapije – govori predsjednica Udruge Slatki život, Maris Jakobušić.

Roditelji djece oboljele od dijabetesa tipa I zbog toga nerijetko odlaze u Zagreb ili Split na redovne kontrole. Dosta roditelja kontrolira djecu na Rebru, u Vinogradskoj ili negdje drugdje jer ne žele misliti kad će dobiti termini, moraju li zvati na telefon, provjeravati kada doktorica dolazi. Ali nekim je ljudima problem poći u Zagreb, platiti spavanje itd.

U Dubrovniku dr. Miličić Kačić ne radi isključivo s djecom oboljelom od dijabetesa, već i sve druge endokrinološke bolesti, pa zna biti velika gužva.
-Moja cura ima dijabetes. Oboljela je s 4 godine. Otada živimo s dijabetesom. Imala je klasične simptome visokog šećera u krvi kada smo shvatili da je oboljela. Jako je puno pila, išla u wc… Mršavila je, a puno je jela. Bilo je to točno prije sedam godina, odveli smo je u pedijatrice koja je izmjerila jako visoku razinu šećera u krvi. Odmah smo hospitalizirani, uveden je inzulin i educirani smo kako bismo kada izađemo iz bolnice mogli voditi brigu o djetetu. Jedan tjedan smo ostali u bolnici, ali to je vam je individualno, kako tko prihvati situaciju u kojoj se našao, kako tko razumije što treba napraviti…

Zaokret za cijelu obitelj

Za obitelj Jakobušić, to je bio to potpuni zaokret u životu.
-Velika nam je to promjena bila za obitelj. Odmah je dobila inzulin jer kod tipa I gušterača uopće ne proizvodi inzulin i uzima se putem penova tj. injekcija ili putem inzulinske pumpice. Oni moraju biti na inzulinu. Određuje se prema količini hrane koja se konzumira. Treba znati koliko koja hrana sadrži uglijikohidrata jer ugljikohidrati najviše podižu šećer u krvi. Doze inzulina prilagođavaju se obroku koji netko jede. Treba vrlo redovito jesti, obroci ne smiju biti preobilni, a jako je važna i tjelovježba koja pomaže da inzulin obavi svoju funkciju. Važno je živjeti zdravo, igrati nogomet, voziti bicikl – poručuje Maris Jakobušić.

Kaže kako se djeca mogu baviti čime god žele, nema ograničenja, ističe kako djeca mogu sve.
-I sve mogu jesti. Ali treba provjeriti šećer i ako je u granicama koje su u dogovoru s liječnikom a to je najčešće 4-7, onda mogu jesti sve. I sladoled, i čokoladu, i tortu, ali ne svaki dan ni prečesto. Moja kćer Klara ide normalno na rođendane i jede sve obroke normalno. Jako dugo živimo sa šećernom bolešću, 7 godina i svako razdoblje ima svoje izazove.

Na početku je trebalo češće nego kada je o drugoj djeci riječ, biti u kontaktu sa stručnim službama u vrtiću, a kasnije i u školi.
-Klari je dijabetes otkriven kada je bila još u vrtiću. Normalno je nastavila ići sa svojom grupom, ništa se značajno nije promijenilo. Takvo novo stanje od roditelja zahtijeva više suradnje s odgajateljima i učiteljima, ali sve se može postići. Klara je vrtić pohađala normalno, a sudjelovala je i u svim aktivnostima.
Kako ističe njezina mama Maris, Klara je prihvaćena od vršnjaka, nikada nije imala problema u vrtiću ili školi. Kad je riječ o predadolescentskom razdoblju i tu je poput svojih vršnjaka i vršnjakinja.

-Jedan dan mrzi sve i cijeli svijet, a drugi dan kaže, to je tu i što ima veze. Nekad nešto poskrivećki nešto pojede, neće to priznati. U takvim situacijama razgovor je jako bitan. Trenira odbojku, ranije je išla na gimnastiku, ide i na ples, upravo se vratila s natjecanja u Zagrebu. Kad je dobila dijabetes mislila sam da se srušio svijet, a na kraju shvatiš da treba samo malo više paziti, organizirati se malo bolje što se tiče prehrane i obroka… Može se sve.

Zimski kamp

Udruga Slatki život otkad postoji organizira godišnja druženja – tzv. zimski kamp.
-Godinama ga je organizirao naš donedavni predsjednik Željko Jaković. Bili bismo dva, tri dana zajedno družili smo se, izmjenjivali iskustva. Npr. moja je kćer jedina od 5. do 8. razreda koja ima dijabetes tipa I . Ona je prihvaćena u svojoj sredini, ali nema nikoga sličnog njoj u blizini, sa specifičnim problemima koje donosi njezina bolest. Djeci je bitno da budu zajedno, da stvari koje žele podijeliti međusobno podijele. To su kao grupe podrške, a svake godine održi se i edukacija na neku aktualnu temu.

Posljednje dvije godine nije bilo zimskih kampova. Otkazani su zbog pandemije. Članovi Udruge uspjeli su se organizirati i okupiti u Konavlima, na otvorenom. Djeca su se igrala u adrenalinskom parku, a roditelji razgovarali i dijelili vlastita iskustva. Iduće se godine nadaju normalizaciji života i ponovnom odlasku na višednevno zimsko druženje, podjelu iskustava, edukaciju i međusobnu podršku.

Subscribe
Notify of
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments