Inzulinska rezistencija (IR) je stanje u kojem stanice postaju neosjetljive na djelovanje inzulina.
Što je INZULIN? Inzulin je hormon koji proizvode beta stanice gušterače.
Što inzulin radi? Inzulin omogućuje da se energija koju unosimo hranom pohrani u stanice. Kada jedemo, naše tijelo razgrađuje hranu u glukozu, koja je glavni izvor energije. Glukoza ulazi u krvotok što signalizira gušterači da otpusti inzulin. Inzulin tada pomaže glukozi da uđe u mišićne, masne i jetrene stanice, gdje se koristi za energiju ili pohranjuje za kasniju upotrebu. Osim što regulira ulazak glukoze u stanice, inzulin je važan za sintezu i pohranu proteina i masti. Zbog toga inzulin nazivamo ”pospremačem” energije.
Kako to funkcionira? Možete to zamisliti kao odlazak u trgovinu. Kada kupimo mnogo namirnica, dio odmah upotrijebimo za obrok, a ostatak spremimo za kasnije, za dane kada nećemo ići u trgovinu. Na sličan način, višak glukoze pohranjuje se kao glikogen u mišićima i jetri dok se ne popune kapaciteti za glikogen. Potom se višak glukoze skladišti kao mast za “dane kada hrana neće biti dostupna.”
Što se događa kod inzulinske rezistencije (IR)? Kod IR-a, pohrana energije je poremećena zbog neosjetljivosti stanica na inzulin.
Koja je razlika između inzulinske rezistencije i šećerne bolesti?
Inzulinska rezistencija nije isto što i šećerna bolest, ali može biti prvi korak prema razvoju šećerne bolesti tipa 2. Ovdje ćemo objasniti slijed događaja:
Inzulinska rezistencija: U stanju inzulinske rezistencije, stanice u tijelu postaju manje osjetljive na inzulin. To znači da inzulin teže obavlja svoju funkciju unošenja glukoze iz krvi u stanice. Kako bi nadoknadila smanjenu osjetljivost stanica, gušterača počinje proizvoditi više inzulina. Ova povećana proizvodnja inzulina pomaže održavanju normalnih razina glukoze u krvi neko vrijeme.
Predijabetes: Ako se životne navike (kao što su prehrana i fizička aktivnost) ne promijene, gušterača postaje sve manje sposobna održavati povećanu proizvodnju inzulina za održavanje normalne razine glukoze u krvi. Glukoza počinje polako rasti, što dovodi do stanja poznatog kao predijabetes.
Šećerna bolest tipa 2: Ako se nezdrave životne navike nastave, a iscrpe se kapaciteti gušterače, razina glukoze u krvi nastavlja rasti. Kada dosegnu određenu granicu, postavlja se dijagnoza šećerne bolesti tipa 2.
Inzulinska rezistencija se uvijek razvija u šećernu bolest tip 2?
Inzulinska rezistencija ne mora uvijek dovesti do šećerne bolesti tipa 2. Razvoj šećerne bolesti tipa 2 ovisi o različitim čimbenicima, uključujući stupanj inzulinske rezistencije i sposobnost gušterače da proizvodi inzulin.
Gušterača nekih ljudi može kompenzirati inzulinsku rezistenciju duže vrijeme proizvodnjom većih količina inzulina, a kod drugih dolazi ranije do njenog iscrpljenja. Što je izraženija inzulinska rezistencija, a kapacitet gušterače manji veći je rizik od razvoja šećerne bolesti tipa 2.
Ono što je važno znati, inzulinska rezistencija nije nepovratno stanje, a šećerna bolest tipa 2 nije progresivna bolest koja neizbježno zahtijeva sve veći broj lijekova i na kraju primjenu inzulina. Promjenama u prehrani, povećanjem fizičke aktivnosti i općenito zdravim načinom života koji će dovesti do gubitka na tjelesnoj masi, smanjit će se inzulinska rezistencija što može dovesti do remisije šećerne bolesti tipa 2.
Koji je glavni uzrok inzulinske rezistencije?
Danas je glavni uzrok inzulinske rezistencije PRETILOST. Što je pretilost?
Pretilost je kronična metabolička bolest koju karakterizira prekomjerno nakupljanje masnog tkiva u organizmu, što može imati štetne učinke na zdravlje. Masno tkivo je velik i dinamičan endokrini organ odgovoran za skladištenje energije, te čini između 2 i 70 posto tjelesne mase kod ljudi.
Nijedan drugi organ nema toliku sposobnost prilagodbe unosu energije kao masno tkivo.
Kada tijelo unosi više energije (kalorija) nego što je troši, višak energije se pretvara u trigliceride i pohranjuje u masnim stanicama. Masno tkivo se uglavnom nalazi u potkožnim (subkutanim) depoima, kao što su područja trbuha, stražnjice i natkoljenica, a manje u visceralnim depoima kao što je masno tkivo oko unutrašnjih organa. Subkutano masno tkivo smatra se metabolički zdravijim jer učinkovitije skladišti lipide i manje je povezano s metaboličkim bolestima. Visceralno masno tkivo metabolički je aktivnije i sklonije upalama, što pridonosi većem riziku od razvoja kroničnih bolesti kao i inzulinske rezistencije.
Kako prekomjerna težina doprinosi razvoju inzulinske rezistencije?
Prekomjerna težina i nakupljanje masnog tkiva značajno doprinose razvoju inzulinske rezistencije. Možemo to usporediti s nabavkom hrane za kućanstvo. Zamislite da umjesto jedne košare hrane, dostava svaki dan donosi nekoliko kolica hrane. Kada popunite ostavu, postavlja se pitanje: gdje ćete s tom gomilom hrane? Počinjete je spremati na mjesta koja za to nisu predviđena, poput dnevnog boravka ili balkona. Što se dešava s hranom koja nije adekvatno spremljena? Lakše se kvari. Kako biste spriječili daljnje gomilanje, zaključat ćete vrata kako bi spriječili daljnje unošenje bespotrebne hrane u stan. Sličan scenarij događa se i u tijelu kada neprestano unosimo višak hrane.
Višak energije pohranjuje se u obliku masti. Kada predviđena skladišta energije (masno tkivo) prenatrpamo, višak masti počinjemo skladištiti na mjestima koja za to nisu namijenjena; poput jetre, mišića, gušterače ili krvnih žila. Takva pogrešno pohranjena mast naziva se ektopična mast. Problem je što tako krivo pohranjena mast postaje opasna, jer oslobađa razne molekule poput slobodnih masnih kiselina, reaktivnih radikala kisika i proupalnih molekula. One potiču nastanak inzulinsku rezistenciju kao obrambeni mehanizam tijela, kako bi se spriječilo daljnje pretrpavanje energijom (organizam pokušava “zaključati vrata”). Ako nastavimo s prejedanjem, prenatrpana skladišta masti i ektopična mast, koja je zapravo toksična, uzrokuju oštećenje organa u kojima je prisutna i pridonose nastanku sistemne upale.
Mogu li osobe normalne tjelesne mase razviti inzulinsku rezistenciju?
Osobe s normalnom tjelesnom masom nisu imune na inzulinsku rezistenciju. Distribucija masnog tkiva, posebno povećana prisutnost visceralne i ektopične masti, te nezdrave životne navike, mogu uzrokovati inzulinsku rezistenciju i kod osoba koje nemaju prekomjernu tjelesnu masu. Zdrava prehrana i redovita fizička aktivnost ključni su za smanjenje rizika od inzulinske rezistencije bez obzira na tjelesnu težinu.
Koji su faktori rizika za razvoj inzulinske rezistencije?
– Pretilost: Nakupljanje disfunkcionalnog visceralnog masnog tkiva i ektopične masti značajno povećava rizik od inzulinske rezistencije. Ova vrsta masti je metabolički aktivna i sklona upalama, što doprinosi razvoju inzulinske rezistencije.
– Ultraprocesirana hrana: Učestala konzumacija ultraprocesirane hrane s visokim udjelom šećera i zasićenih masti povećava rizik. Primjeri takve hrane su: gazirana, slatka i energetska pića;
pakirane grickalice; žitne pahuljice i slatkiši (bomboni, keksi). Ove namirnice često nisu prava hrana, već kemijski modificirane tvari ekstrahirane iz hrane uz dodatak aditiva za poboljšanje okusa, teksture, izgleda i trajnosti, a s minimalnim ili nikakvim udjelom cjelovite hrane.
– Nedostatak kretanja: Fizička neaktivnost doprinosi inzulinskoj rezistenciji. Aktivnost mišića je važna za održavanje zdravlja i prevenciju inzulinske rezistencije.
– Genetski faktori: Iako genetika može igrati ulogu u predispoziciji za pretilost, važno je napomenuti da smo iste gene imali i prije 100 godina, a pretilost nije bila toliko raširena. Ovo ukazuje na važnost promjena u okolišu i načinu života. Danas živimo u vremenu obilja hrane, kojem je teško odoljeti zbog osjećaja ugode koji nam pruža. Naši organizmi su se tijekom evolucije morali prilagođavati nestašici, a ne obilju hrane, što zasigurno zbunjuje prirodne mehanizme regulacije.
Koji su simptomi inzulinske rezistencije?
Često ostaje neprimijećena dok gušterača proizvodi dovoljno inzulina da nadoknadi rezistenciju, što znači da nećete imati očite simptome. Tek ako inzulinska rezistencija uzrokuje dovoljno veliki porast razine šećera u krvi, može doći do simptoma hiperglikemije, koji uključuju: žeđ, učestalo mokrenje, glad, glavobolju, učestale infekcije (genitalno i kože).
Kako se dijagnosticira inzulinska rezistencija?
Ne postoji jedan test koji može izravno izmjeriti inzulinsku rezistenciju. U svakodnevnoj praksi, dijagnoza IR kod većine osoba temelji se na kliničkim nalazima kao što su abdominalna pretilost, hiperglikemija, dislipidemija i hipertenzija. Ponekad se na koži može primijetiti akantozis nigrikans – stanje koje karakterizira zadebljala, tamna i baršunasta koža koja se najčešće pojavljuje na pregibima kao što su pazuh i vrat. Od laboratorijskih nalaza mogu se odrediti: trigliceridi, HDL, inzulin, HbA1c ili SHBG. Često se koriste omjeri dobiveni iz vrijednosti inzulina i glukoze natašte (kao što su HOMA-IR ili HOMA) ili iz vrijednosti inzulina i glukoze izmjerenih tijekom izvođenja OGTT-a. Ali tu postoji problem, što ne postoje referentne vrijednosti ni pragovi za ove omjere. Liječnici mogu imati samo subjektivni dojam da netko ima ili nema IR, gledajući brojke. Zbog svega navedenog, nijedan od navedenih testova se ne preporučuje za rutinsku procjenu IR u kliničkoj praksi. Pretila osoba sigurno ima IR i nije je potrebno potvrđivati nesigurnim testovima. Važno je uzeti dobru anamnezu jer povećani rizik za razvoj IR i šećerne bolesti tip 2 imaju osobe s pozitivnom obiteljskom anamnezom, gestacijskim dijabetesom u anamnezi, starije osobe i osobe sa smanjenom fizičkom aktivnosti.
Koje su posljedice inzulinske rezistencije?
Kontinuirana prekomjerna prehrana i fizička neaktivnost u uvjetima IR stvaraju začarani krug hiperinzulinemije i pogoršanja IR. To vodi do niza bolesti kao što su kardiovaskularne bolesti, metabolički sindrom, šećerna bolest tip 2, MASLD (engl. metabolic dysfunction-associated steatotic liver disease), ovarijski hiperandrogenizam te određene maligne bolesti (karcinom debelog crijeva, dojke i endometrija).
Kako liječiti (spriječiti) inzulinsku rezistenciju?
Liječenje IR prvenstveno se temelji na promjenama životnih navika jer ne postoji lijek koji može ispraviti stalno preopterećenje hranom. Obzirom da je prekomjerna prehrana središnji uzrok IR i povezanih metaboličkih poremećaja, ključno je usredotočiti se na sljedeće strategije:
– Smanjenje unosa kalorija: prestankom prejedanja i smanjenjem unosa kalorija može se značajno smanjiti opterećenje organizma i poboljšati osjetljivost na inzulin.
BUDITE UMJERENI U JELU I PIĆU! PLANIRAJTE SVOJE OBROKE!
– Promjena prehrambenih navika: smanjenje konzumacije hrane bogate šećerom i zasićenim mastima poput gaziranih i slatkih pića, slatkiša, grickalica, žitnih pahuljica i brze hrane, ključno je za smanjenje rizika.
– Povećanje fizičke aktivnosti: fizička aktivnost pomaže u povećanju osjetljivosti na inzulin. Preporučuje se najmanje 150 minuta umjerene fizičke aktivnosti tjedno, kao što je hodanje, plivanje ili vožnja bicikla. Uključivanje vježbi snage može pomoći u izgradnji mišićne mase, što dodatno poboljšava osjetljivost na inzulin.
– Gubitak tjelesne mase; gubitak barem 7 posto tjelesne mase može značajno smanjiti inzulinsku rezistenciju i spriječiti ili dovesti do remisije šećerne bolesti tipa 2.
Stoga, ne smijemo se plašiti inzulinske rezistencije i bespotrebno provoditi testove upitne kliničke koristi.
Umjesto toga, promjenom životnog stila, prvenstveno pravilnom prehranom i fizičkom aktivnošću, možemo ne samo spriječiti, već i postići remisiju inzulinske rezistencije i njenih metaboličkih posljedica.
Doc. dr. sc. Anela Novak je specijalist interne medicine, subspecijalist endokrinologije i dijabetologije u
KBC Split i dopredsjednica Hrvatskog društva za endokrinologiju i dijabetologiju, HDED-HLZ
.
