Samo dan nakon (onakve) sjednice saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, Irena Hrstić, neopterećeno je došla u HND i aktivno sudjelovala u obilježavanju Svjetskog tjedna fibrilacije atrija. Bez pompe, prateće svite, bez uvjetovanja i zainteresirana za temu. U cijelom napoju informacija oko najtužnije afere u zdravstvu ovo se čini najmanje bitnim podatkom no nije tako. Svatko iole upućen i realno aktivan u praćenju sektoru zdravstva vidi razliku nebo – zemlja. Dakle, ne “vlasnici mišljenja” ni “svevremenski znalci” nego terenci, novinari koji i dalje deru đonove te ne dolaze na terene s unaprijed definiranim naslovom, vide tu razliku. I ona nije nebitna, naprotiv. Hrstić je na sjednici Odbora zastupnicima bila praktički topovsko meso. Realno, stavili su je u ulogu publike za orgijanje po prethodniku. I to je sasvim razumljivo jer štogod se na kraju krajeva dokazalo, prokazalo ili pokrilo, Beroša će povijest zdravstva zapamtiti po whatsapu.
Težina poruke
Nikad nezahvalnija klima ni situacija za preuzimanje upravljanja zdravstvom, to je start dr. Hrstić. Tim više, tkogod išta u ovom sektoru razumije, cijeni težinu njezine poruke da je prioritet – vratiti povjerenje u sustav zdravstva. Naoko to zvuči kao želja iz pisma djeda mrazu, ali je naša realnost da nakon ove afere zdravstvo percipiramo i osjećamo kao crnu kroniku. I to je loše, jako loše za sve, za ljude koji u njemu rade i za sve nas, građane, pacijente.
Na stolu joj je revizija javnih nabava i tema vječnija od listi čekanja – relacija javnog i privatnog. Upravo je ta tema bila i Berošu na tapeti i praktički je dovršio pravilnik koji bitno mijenja stvari. Opozicija tim izmjenama je moćna i bogata, bila i ostala. Minoriziranjem milijuna na način “samo dva posto” neće se riješiti ova toksična relacija.
Pozivanje na druge države, njihove sisteme, nužnost tržišta, priče su za malu djecu. Doista. Miješaju se kruške i jabuke te vade primjeri drugih država ne uzimajući u obzir osnovne postavke njihovih sustava i osiguranja. Ono što je Beroš najavljivao napraviti jest na prvu okolni put, ali prerezao bi žilu kucavicu ograničavanjem dopunskog rada u slučaju listi čekanja u javnoj ustanovi. Sustav osiguranja gdje imamo jednog nacionalnog osiguravatelja obveznog zdravstvenog neće se mijenjati. Dakle, novca je toliko koliko je i obzirom će rasti broj umirovljenika, a i troška, ne treba biti matematičar.
Iako je zdravstvo ( zdravlje) društvena nadkategorija, nitko ne može pokretati ni egzistirati u ovom sustavu računajući na pare od države.To nije poslovna politika nego prljava politika.
Unaprijed kalkulirati kako će državni novac u ma kolikom obimu dolaziti u privatnu kasu, neće moći. Mantra da je “pacijentu svejedno tko je vlasnik ustanove” uvredljiva je za svakog razumnog. Jer ovdje se, bilo u postocima ili u cijelim brojevima, ne šamara Monopoly novcem nego novcem kojeg bez istih tih građana – nema.
Tiče se nas svaka tranša
Stoga, da, itekako nam je važno tko je vlasnik ustanove gdje ide naš novac jer smo mu mi – vlasnici. Način na koji će politika definirati tu relaciju ovisi i o tome gdje ćemo, kako i koliko se liječiti te što ćemo dobiti za taj naš novac. Zato je to bitno i zato nas se tiče svaki ugovor koji plaćamo, svaka tranša države prema svakom privatniku. U našem okolišu još, uz sve ovo nažalost treba uračunati i da taj odnos prate desetljeća svakakvih međusobnih relacija i politika, monopola i igri. Puno je to više od “sto ultrazvuka srca i sto magneta”. Počet će svitati:
– kad ćemo znati da se nijedan taj UZV ni MR doista ne može obaviti u javnom sustavu i zašto ne može, iz kojih točno razloga
– kad će se na temelju činjenica potom donositi odluke gdje istinski koji uređaj manjka, a ne kupovati nepotrebne uređaje i namjerno ne kupovati potrebne
– tko te koliko u javnom sustavu na njemu mora raditi, a koliko doista radi
– koja je kvaliteta obavljenog privatno i čija je briga taj pacijent nadalje…
Zato je ova relacija puno više od “dva posto”.
