Školski obrok s pravom je u fokusu javnosti i stoga što sve priče o debljini te masovnim nezaraznim bolestima počivaju na nezdravoj prehrani. Dijeliti krafne i čokoladni namaz i nije neki dobitak. Ima djece kojima je topli obrok u školi jedini pravi obrok u danu.
Za sugovornika smo potražili Stipu Štavlića. On o ovoj temi itekako ima što reći. Poznat je kao vrstan kuhar, a radi u OŠ Čavle u riječkom prigrađu. Rođen u Gospiću, srednju ugostiteljsku školu završio je u Korenici, a potom na Hotelijerskom fakultetu trogodišnji studij. Kuhanje nije samo njegova profesija nego i strast. Tako nije čudno da gdje god dođe, počesto mijenja prehrambene navike jednostavnošću, ljubavlju i voljom za ono što radi.
Uz dogovor s pekarom raženo i zobeno pecivo
– Kad sam se zaposlio u OŠ Čavle koja broji 624 učenika pandemija je bila u punom jeku. Zatekao sam 200tinjak marendi koje su većinom bile pekarske, a nešto malo mliječnih. Polako uvodimo i zdravije pekarske proizvode. Na primjer, raženo i zobeno pecivo, mliječni namaz, proso na mlijeku, palentu s jogurtom. No problem i dalje postoji. Velika količina pekarskih marendi se baca tj. djeca ih ne žele jesti.
S 200 potražnja skočila na 340 marendi
Na moju veliku radost i zadovoljstvo nailazim na razumijevanje kod ravnateljice prof. Tanje Stanković. Tako da smo polako probali s kuhanim marendama pa nemamo što izgubiti. A moramo probati da vidimo ide li.
Kuhinja u tom trenutku ima štednjak na struju i hladnjak. No, iznalazimo sredstva i kuhinja se oprema profesionalnom perilicom, napom i velikim hladnjakom, priča Stipe Štavlić.
Odaziv u prvom polugodištu skače s 200 na 340 marendi. Djeca su oduševljena kuhanim obrocima. I tu govorimo o pravim ručkovima na primjer ćufte i pire, kosani odrezak, blitva s krumpirom i kajgana, variva od korjenastog povrća.
– Na moje veliko oduševljenje djeca prihvaćaju zeleno i rado ga jedu. Uz obrok dobivaju voće kroz školsku shemu voća i mlijeko također kroz shemu. Naravno mi još dokupljujemo i voće i kruh. Ali, kruh koji sam u suradnji s lokalnom pekarom Lišćevicom koja je razumjela moje potrebe. Jer su prilagodili asortiman i izašli mi u susret s raženim, zobenim te pirovim brašnom kroz peciva i kruh. Naravno, to nisam mogao s velikom „mašinerijom” jer svi su okrenuti ka masovnim proizvodnjama, pojašnjava Štavlić. Cijena marende u tom je trenutku 9 kuna.
– Kako smo kuhali tako smo uspjeli i koju kunu uštedjeti. Jer racionalnom potrošnjom namirnica svašta se može. Tako smo uspjeli kupiti zdjelice za skoro svu djecu, pribor, žlice i vilice. Po meni u ovom pitanju veliku ulogu igra osoba koja je na čelu ustanove, kaže Štavlić.
Besplatni obroci za 600 učenika
U 2023. godini dolazi projekt besplatnih obroka. Štavlić kaže kako i dalje nastavlja po svojoj ideji. Opet ravnateljica uviđa problem te traži jednu osobu ne radi programa besplatnih marendi. Jer radi količine marendi koje Štavlić ima u prosincu 2022. godine za više od 600 učenika nužna je pomoć. Dobivaju suglasnost i zapošljavaju kolegicu u kuhinji.
Projekt besplatnih marendi Štavlić je kaže hvale vrijedan i trebao se provesti već u školskoj godini 2023/24. Navodi i razloge.
– Zato što je trebalo snimiti situaciju na terenu. Nisu sve kuhinje opremljene suvremenom opremom. Neke nisu ni s kakvom opremom, većinom su to kuhinjice koje su služile kao mliječne kuhinje samo za podjelu gotovih vanjskih obroka.
Lakše je kupovati i podijeliti
Ovdje je problem sa školama koje nisu opremljene. Tko će kupiti opremu od novca koji se dobiva po djetetu za marendu? Ne smijemo koristiti ni za papir za ruke niti za potrošna sredstva, za salvete, a bome ni za uređaje i opremu koja je vjerujte jako skupa. Škole ne zarađuju, otkud će to kupiti? Na 600 učenika, mi moramo a vi možete računati, koliko treba deterdženta, papira za ruke, salveta… Pa svaki dan se pod mora prati i čistiti, objašnjava Štavlić.
Neki imaju uvjete pa ne kuhaju
Pita se, zašto se ne bi kuhalo u školi ako za to ima mogućnosti. Navodi jedan primjer nove škole s 300tinjak učenika. On je kuhao za 340 učenika, a ta škola s novom kuhinjom, opremljena svime potrebnim, ali se ne kuha nego naručuju izvana. I to od restorana.
– Po mome mišljenju nije u istom cjenovnom rangu griz na mlijeku i kosani odrezak i varivo od kelja. Lako se napravi matematika. Griz košta ni 0,50 centi, a kosani odrezak bliže 1 euru. Pa si nekad postavljam pitanje zašto su se kuhinje, a time i kuhari izbacili van iz škola, kaže Štavlić.
Rođen je 1988. godine u Gospiću gdje je i završio osnovnu školu. Ali spominje kako je u to vrijeme u njegovoj osnovnoj školi bila kuhinja. I u njoj su se kuhale iste marende kakve on kuha sada. Tada kuharice nisu mislile o zdravoj prehrani, bilo je bitno da su svi siti, da nema gladnih. Kako kaže, u tih 20 godina dosad nije se puno toga promijenilo. „Bolonjez” ostao „bolonjez”, i blitva s krumpirom i riba su ostali isti. Ali ono što se jest promijenilo je jako važno: kuhari su izbačeni iz školskih kuhinja i sada ih se pokušava vratiti nazad.
Kuhari rade za jako niske plaće
– Na žalost mi nemamo više kuhara koji žele raditi u školi, plaće su skoro pa nikakve, u biti žalosne. Potom dolazimo do još jednog problema.
Na radnim mjestima po školama kolege i kolegice koji su navikli dijeliti marende, ne žele kuhati iako neki imaju uvjete za pripremu toplih obroka. Jer, plaća je ista meni koji kuham tople obroke i njima koji marende dijele. Iskreno, nije to malo posla.
Možda sam ja mlad i nadobudan. No, s mojom ravnateljicom ne bih ništa htio mijenjati jer sve ide kako treba, zadovoljan je Štavlić.
Školski jelovnik je javan
Štavlićevo je mišljenje da ni posebne edukacije nisu potrebne. Ali tvrdi da bi svaka škola trebala javno staviti na web stranicu svoje jelovnike kao što je i njegov jelovnik javan. I svi ga mogu vidjeti.
– Ako ja uspijem skuhati za 1.33 eura topli a zdrav obrok, ne vidim problem zašto to ne bi mogla i neka druga škola. To ističem zato što se u školama na radnim mjestima kuhara nalaze kuhari sa srednjom strukovnom školom, ne gimnazijalci. Od rujna 2023. godine krećem u kuhanje za produženi boravak. Što je oko 110 djece više. Jednostavno želim da znaju što jedu i tko im to sprema.
Da imam, na primjer kuhinju Crvenog križa vjerujte mi kuhao bih i nahranio i Grad i okolicu. Imam snage i volje. Dakle, ako ikoga žulja problem što djeca jedu, svašta se može promijeniti.
Pitanje zdravih školskih obroka
Ja se nadam da to neće biti pitanje nekih kratkoročnih kampanja ni politike nego da toj djeci ponudimo najbolje što možemo u zadanim okvirima. Kampanje traju neko vrijeme i onda padnu u zaborav kiperi kotlovi, konvektomati, žlice, vilice zdjelice itd. , kaže Štavlić.
Kaže da su generalno ljudi po školama jako nezadovoljni. Plaća mu je, kaže, jako mala ako uspoređuje kolege u drugim sektorima.
Razumije i zašto se onda događa da ljudi nisu motivirani i ne žele se ubijati sa 600, 700 obroka koji zahtijevaju jako puno rada, organizacije i truda. I u okvirima škole i izvan nje.
U dobroj kuhinji djeca i povrće se vole
Priča o tome da se djeca i povrće ne vole, pada u vodu. Stipe Štavlić nema taj problem. Njegova djeca, kako kažu svi koji ga znaju, slatko poližu svoje tanjure.
Presedan ili mogućnost?
To ostaje odgovornost svih pa i onih koji nemaju djecu, a političara posebno. Jer zapravo u srcu zdravog odrastanja, u pravilnom dobrom obroku, izvor je krepkosti, vitalnosti i zdravlja. Nije se pametno zavaravati da će ako se pravimo gluhi i slijepi na ishodište problema, trebati puno lijekova, bolnica i onih koji gase vatru prekasno. Kad epidemija pretilosti i metaboličkih poremećaja s jedne, ali i gladi i siromaštva s druge strane, uzme svoj danak. To ne mogu nadoknaditi nikakvi kasniji nacionalni programi probira na bolesti koje odnose živote u odrasloj, ali i sve mlađoj dobi.
