Tehnika elektromioneurografije (EMNG) prva je prakticirana u kasnim 1970-ima od strane Američke akademije opće prakse. Korištenje ove tehnike poboljšava dijagnostičku sposobnost definiranjem i lokaliziranjem ciljanog mjesta. Godine 1978. Milton B. Spiegel, liječnik s Instituta za rehabilitaciju Južne Floride, napisao je jedan od prvih velikih akademskih radova o uporabi elektromioneurografije.
Početkom 1980-ih, praksa korištenja elektromioneurografije postala je šire prihvaćena u medicinskoj zajednici. Poglavito kao pomoć u dijagnozi bolesti živaca, bolesti kralježnice. Što se novije uporabe tiče, elektromioneurografija se koristila tijekom 21. stoljeća, pomažući u dijagnostici sindroma karpalnog tunela, nenormalne razine glukoze i mnogih drugih miopatija. Ovaj postupak sada ispituje vodljivost živaca i mišićne potencijale pomoću studija H-Reflex i F-Wave. U kombinaciji s prethodnim pregledom, EMNG se koristi za otkrivanje živčanomišićnih poremećaja.
To je tehnika koja koristi površinske električne elektrode za dobivanje elektrofizioloških očitanja iz živčanih i mišićnih stanica. Živčana aktivnost općenito se bilježi pomoću površinskih elektroda, stimulirajući živac na jednom mjestu i snimajući s drugog mjesta uz minimalnu udaljenost između ta dva mjesta.
Minimalna bol
Vremenska razlika potencijala mjera je vremena potrebnog da potencijal prijeđe udaljenost preko dva mjesta i mjera je brzine provođenja duž živca. Amplituda potencijala, izmjerena od osnovne do vrha ili od vrha do vrha, mjera je broja vlakana koja provode odgovor. Nenormalnost podataka dobivenih mjerenjem živaca, kao što je odsustvo ili niska amplituda, ukazuje na potencijalno oštećenje živca. Ova tehnika se danas koristi u mnogim područjima medicine. Jedan primjer njegove uporabe je otkrivanje neuropatije (oštećenja živaca) uzrokovane bolestima poput šećerne bolesti. Također se može koristiti za otkrivanje mišićne slabosti ili paralize zbog sepse ili zatajenja više organa kod bolesnika u komi. Ova metoda ostaje uvelike korištena zbog svoje učinkovitosti i relativne jednostavnosti.
Posebno je prihvatljiva zbog nedostatka posebnih mjera opreza ili pripreme uključenih u ovaj postupak. Postoji minimalna bol i nema značajnih rizika osim onih povezanih s uporabom igle. U postupku elektromigrafije, snimanje mišića se radi umetanjem igle u mišić. Snimke se rade kada mišić miruje i kada se mišić kontrahira; mišić će se kontrahirati na temelju uputa onoga koji izvodi test (daje upute bolesniku da pomiče određene dijelove tijela u određenim smjerovima stvarajući kontrakcije mišića). Elektromiografijom se ispituju različiti dijelovi mišića na tijelu, a postupak traje između 30 i 60 minuta (2-5 minuta po mišiću). Osim pregleda mišića, mjeri se brzina provođenja živčanih signala. Sposobnost živca da prenosi signale testira se umetanjem elektroda za snimanje podataka i signalnih elektroda za pokretanje signala niz živac primjenom malog šoka.
Aktivnost živaca
Samogenerirani potencijali također se prirodno javljaju za snimanje, uz umjetni “šok”. Procjena brzine provođenja živca, zajedno s potencijalima testiranja, omogućuje korisnu dijagnozu koja može otkriti bol i senzorne probleme na živčano – mišićnoj razini. Igla je obično pričvršćena na uređaj za snimanje poznat kao elektromiografski stroj. Rezultati pokazuju pojavu akcijskog potencijala ili stupnjevanih skokova potencijala. Dok tumačenje rezultata zahtijeva osnovno znanje, nepravilni podaci mogu se koristiti za dijagnosticiranje mnogih bolesti. Ako je aktivnost živaca u mirovanju nenormalna, to može ukazivati na leziju živaca, radikulopatiju.
Amplituda ili trajanje potencijalnog skoka također se može koristiti za prikupljanje informacija. Smanjena amplituda ili trajanje može ukazivati na oštećenje živca zbog bolesti mišića, dok njihovo povećanje pokazuje da je došlo do reinervacije ili popravka novim živčanim vezama s mišićima.
Elektromioneurografija ima niz suvremenih primjena. Visoka razina osjetljivosti koju koristi čini je idealnom za otkrivanje oštećenja perifernih živaca, kao i raznih miopatija (bolesti mišića) u njihovim ranim fazama. Ova tehnika je uspjela povećati dijagnostičke mogućnosti kada se promatraju poremećaji periferne neuropatije poput radikulopatije i aksonopatije uz miopatije kao što su mišićna distrofija, miotonija i miastenija gravis.
Bila je glavna tehnika korištena u studiji za otkrivanje dijabetičke polineuropatije, ozbiljnog stanja progresivne prirode. Također se može koristiti za mjerenje oporavka bolesnika od kirurških zahvata kao što je popravak živaca. Studija provedena na bolesnicima s ozljedama proksimalnog radijalnog živca upotrijebila je postupak za označavanje stupnja i prije i postoperativnog oštećenja živca. U ovoj konkretnoj studiji, EMNG je bila preporučena metoda mjerenja oporavka, odabrana u odnosu na magnetsku rezonanciju (MRI) i kompjutoriziranu tomografiju (CT). Jedinstvena kombinacija elektromioneurografije istovremenog snimanja u mišićima i živcima obično rezultira višom razinom dijagnostičke sposobnosti u području medicine.
Kako se pripremiti?
Bolesnici se često boje izvođenja EMNG-a zbog saznanja da je pretraga bolna. S obzirom na to, potrebno je izbjegavati dulje čekanje na pretragu jer to povećava tjeskobu bolesnika. Objasniti postupak i da je izvođenje pretrage nužno radi postavljanja dijagnoze. Objasniti bolesniku da se pretraga na njegov zahtjev može prekinuti u bilo kojem trenutku te razgovarati s bolesnikom tijekom izvođenja pretrage. Prostorija u kojoj se pretraga izvodi mora biti odgovarajuće zagrijana (prehladna prostorija može utjecati na rezultate neurografske obrade). Nije uobičajeno davanje analgetika i sedativa prije izvođenja pretrage. Ako je bolesnik na antikoagulantnoj terapiji, potrebno je provjeriti koagulogram (terapijske vrijednosti INR-a nisu kontraindikacija za EMG). Od bolesnika treba zatražiti da ne žvače žvakaće gume tijekom pretrage.
Priprema liječnika za EMNG
Prije pretrage potrebno je uzeti detaljnu anamnezu i napraviti detaljan neurološki pregled. Na temelju anamneze i pregleda napravi se plan EMNG testiranja – s obzirom na to da je pretraga invazivna, potrebno se zadržati na područje od kliničkog značaja. Uobičajeno se počinje s ENG-om (kao manje neugodnim dijelom pretrage), nakon čega slijedi EMG, premda je moguće i obratno. Ispitivač treba nositi zaštitne rukavice; na kraju slijedi pisanje nalaza i zaključka s čijim se rezultatima upoznaju bolesnik i njegov liječnik. Konačnu integraciju nalaza u kliničku dijagnozu obavlja iskusan elektromiografičar.
Indikacije za EMNG: poremećaji osjeta, bolni sindromi, mišićna slabost. hipotrofija/atrofija mišića, oslabljeni/ugašeni miotatski refleksi, umor, slabost, malaksalost, intolerancija napora. Kontraindikacije za EMNG: poremećaji koagulacije i nekontrolirano uzimanje antikoagulansa; implantirani srčani defibrilator; kod bolesnika s ugrađenim srčanim elektrostimulatorom (pacemaker) potrebno je izbjegavati električnu stimulaciju neposredno iznad njega; infekcije kože/mekih tkiva u zoni pretrage. Relativna kontraindikacija za EMNG ruke jest stanje nakon mastektomije i disekcije aksilarnih limfnih čvorova.
Komplikacije EMNG-a iznimno su rijetke: infekcija, krvarenje, penetracija igle u pluća ili živac; nakon pretrage bilježe se povišene vrijednosti CK (kreatin-kinaze).
Ciljevi EMNG obrade: utvrđivanje dijagnoze, lokalizacija oštećenja, određivanje prikladnog liječenja, klinička prognoza dokazanog poremećaja.
