U Općoj bolnici Dubrovnik u posebno izdvojenom dijelu s posebnim ulazom u zgradu za djecu s teškoćama u razvoju, provodi se među ostalim terapijama i terapija senzorne integracije.
Gabrijela Mustapić, radna je terapeutkinja i fizioterapeutkinja koja se posebno obrazovala iz područja senzorne integracije. S djecom s teškoćama najčešće radi upravo u senzornoj sobi.
-U senzornoj sobi provodimo terapiju senzorne integracije i kao što samo ime i govori cilj je u mozgu djeteta integrirati određena osjetila. Obično nam u Polikliniku za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih dolaze upravo djeca s teškoćama iz tog područja. Oni nisu u stanju sve podražaje koje primaju iz vanjskog okruženja integrirati u svom mozgu, a onda nisu u mogućnosti ni reagirati uobičajeno.
Različite reakcije
Kakve su to reakcije koje su neuobičajene, neobične i na što djeca najčešće reagiraju neadekvatno?
-Imamo hipo i hiper osjetljivu djecu. Mogu reagirati burno. To su djeca koja kada hodaju gradom osjete pojačanu svjetlost ili kada čuju buku gradskih prometnica, znaju reagirati neočekivano. Svako dijete reagira na svoj način. To može biti vrištanje, čupanje, bacanje i sl. S druge strane imamo djecu koja su hipo osjetljiva. Primjer je da dijete ne reagira, ne zna gdje se nalazi u prostoriji, ne primjećuje prostor, preko ceste hoda i ne gleda ide li vozilo. Nema nikakvog straha od potencijalne opasnosti. To su dva primjera potpunih suprotnosti. Cilj terapije je u sobi koja je sigurno okruženje za malo dijete naučiti obrasce ponašanja koje će oni znati primijeniti i u svakodnevnom životu.
Ima više područja senzorne integracije, ovisno s kojim se osjetilom radi, ističe Mustapić.
-To mogu biti vizualna, autidivna, vestibularni sustav… Na početku rada neka odstupanja ne možemo vidjeti na prvu. Zbog toga dijete i postavljamo u takvu okolinu i okruženje u kojem promatramo što djetetu smeta. Tako znamo primijetiti da dijete burno reagira na taktilne podražaje kada mu damo pijesak ili glinamol, nešto što bi djeci u toj dobi trebalo biti zanimljivo, a njih to frustrira i dobiju ispade. Dijete zna burno reagirati i na tobogan ili ljuljačku jer im to aktivira vestibularni sustav. Možemo primijetiti i da reagiraju na previše svjetla ili zvukova. Prvi susret se temelji na tome da dijete može slobodno istraživati u senzornoj sobi gdje mu se svi ti podražaji nude, a terapeut prati što mu smeta, a što djetetu odgovara. Na tome se kasnije bazira terapija.
Bez roditelja
Bilo bi idealno kada bi pri prvom posjetu sa senzornom sobom dijete bilo samo, bez roditelja, uz nadzor terapeuta koje dijete ne vidi, poručuje.
-Ako je roditelj unutra djeca najčešće idu roditeljima kada vide neku za njih nelagodnu, novu situaciju. Zbog toga je dobro da roditelj nije tu odnosno da ga dijete ne vidi jer djetetu terapeut postavlja razne izazove, nudeći mu sve podražaje. A dijete odabire ono što voli, dok se udaljava i odbija ono što mu smeta. Na taj način zaključujemo u kojem području dijete ima problem. Na osnovu toga postavljamo kratkoročne, a zatim i dugoročne ciljeve kako bi dijete moglo normalno funkcionirati u svakodnevnom životu.
U senzornu sobu dolaze i djeca s višestrukim teškoćama. Rijetko dijete ima samo jedan problem.
-Obično roditelji dođu kad dijete s dvije, tri ili četiri godine nema pokaznu gestu, burno reagira na određene podražaje, ima stereotipne radnje, plješće ili maše rukama, ima predmeta koje im ne smijete uzeti iz ruke… Svi ti problemi mogu upućivati na problem senzorike, ali to nije pravilo. Zbog toga i služi prva procjena i promatranje da se vidi što je problem. Nekad može biti riječ o kašnjenju u govorno-jezičnom razvoju. Može biti riječ i o teškoćama u motoričkom razvoju kada dijete ne prolazi sve faze razvoja kako bi trebalo. Zbog toga je jako važno sve ispitati i vidjeti koji je primarni problem jer ne možemo uvijek sve pripisivati senzorici.
U Općoj bolnici u Dubrovniku senzorna terapeutkinja svakodnevno radi s djecom na procjeni teškoća i primjerenoj terapiji. Sva djeca dolaze preko uputnice liječnika pedijatara ili internom uputnicom iz bolnice.
