– Proteklu godinu i pol svi živimo drukčije nego što smo živjeli ranije. Mnogo se istražuje, govori i piše o utjecaju nove bolesti na somatsko i psihičko zdravlje djece i odraslih, prate se specifične ranjive skupine, promišlja se kako umanjiti neželjene posljedice izazvane promjenama zbog pandemije. Svakim danom saznajemo sve više o samom virusu, znanstvenici se trude sa javnošću podijeliti ono što saznaju, nude rješenja koja su u okvirima onoga što do sad znaju.
Baš te stalne promjene nekima su povod za nevjericu u struku, znanost. Kako se snaći, održati kvalitetu života?
– Neki negoduju, kažu da stručnjaci mijenjaju iskaze. Mislim da bi bilo tragično da je znanstvena spoznaja danas jednaka onoj koju smo imali s početkom epidemije. Svi ovo proživljavamo prvi put, sve “valove” bolesti, mutacije virusa, reakcije na virus, reakciju na epidemiološke mjere, nedovoljne socijalne kontakte, na bolest, posljedice bolesti, smrt. Prilagođavamo se na različite načine, koliko nas je na planeti, toliko je različitih koncepata o tome kako se prilagoditi. Neki načini mogu biti zajednički ili bliski većem broju ljudi, Stoga su preporuke o načinima prilagodbe na stresne situacije općenitije – budite u kontaktu s ljudima koje volite, idite u prirodu, vježbajte, uživajte u sitnim stvarima, potražite pomoć ako vam zatreba. Jedan dio ljudi među ponuđenim metodama pronalazi onu koja kod njih funkcionira, nekima treba nešto drugačije. I upravo zbog toga što smo u situaciji da je cjelokupna ljudska populacija izložena stresu, postaje sve vidljivije i jasnije da je upravo individualni pristup ono što može učiniti promjenu i ojačati adaptivne kapacitete ne samo pojedinca, već i društva u cijelosti. S ovakvim stavom, psiholozi u našoj bolnici dostupni su za suport i trude se poticati dijalog kao “metodu” koja će voditi ka željenoj promjeni.
I bolesnike i zaposlene u bolnici posebno pritišće pandemijsko razdoblje. Kako se to najčešće ogleda?
– Bolnički sustav je kompleksan i svi njegovi dijelovi moraju funkcionirati sinkronizirano da bi naši pacijenti dobili sve što im je potrebno i da bi svatko od njih, ponaosob, mogao imati upravo onakvu skrb koja je za njega i njegovo zdravlje najbolja. U vrijeme prilagodbi sistema, (bilo kojeg sistema) ravnoteža ne može u svakom trenutku biti optimalna. Naši pacijenti to osjećaju, neki pregledi su morali biti odgođeni, na neke termine pacijenti nisu dolazili zbog straha o pojačanoj mogućnosti izlaganja virusu, neke klinike ili odjeli nisu na lokacijama na koje su navikli, ponekad se dogode nesporazumi u komunikaciji s djelatnicima bolnice zbog kojih se osjete zanemarenima ili neshvaćenima. O ovome se također puno govori i piše, mislim da je to važno i potrebno. S druge strane, iako su moji kolege diljem naše zemlje i svijeta usmjerili svoje vrijeme, profesionalne i osobne kapacitete tome da saznaju kako se osjećaju zdravstveni radnici i kako im olakšati, čini mi se da i dalje javnost ne zna dovoljno.
Ipak smo uvidjeli ogromnu količinu truda i dubinu ljudskog, ne samo profesionalnog savezništva zdravstvenih radnika i bolesnika.
– Empatija je neupitna, mislim da su gotovo svi vidjeli mučne fotografije pretrpanih bolnica, osoblja koje doslovno pada s nogu od umora, svi nažalost poznajemo nekoga tko je obolio ili preminuo od posljedica Coronavirusa. Ljudi znaju da im je teško. Ali, da bismo mogli “ući u tuđe cipele” moramo to poželjeti, moramo se osjećati povezanije. Dat ću primjer. Od najranijeg djetinjstva znam da vatrogasci rade težak posao, da je svaki izlazak po pozivu riskantan, da viđaju grozne prizore… Nisam željela o tome ni misliti, prestrašno je. Osobno nisam upoznala nekoga tko radi taj posao. Slijedom godina, mediji su počeli pratiti rad vatrogasnih službi na malo drukčiji način i upoznavati nas sa različitim aspektima njihovih profesionalnih i osobnih života. Nešto se promijenilo i kod mene. Svaki put kad čujem vatrogasno vozilo koje nekud žuri, zastanem u trenutku brige i nadanja da će sve nekako biti dobro. Primjećujem, malo više znam. Stalo mi je. I mogu misliti na trenutak i o strašnome, jer mi je stalo. Čini mi se da je u svijetu u kojem je kvaliteta komunikacije među ljudima sve slabija (optimisti iz 20. stoljeća mislili su da ćemo u 21.biti pametniji!), važno da što više toga primjećujemo, a naročito trud koji netko drugi ulaže u ono što radi.
S čim se najčešće suočavaju zaposleni unutar bolničkog sustava?
– Unutar bolničkog sustava, ljudi se nose sa stresom i odgovornošću, s nedostatkom kadrova, otežanim formiranjem smjena, periodima još težeg odlaska na godišnje odmore, učestalim promjenama radilišta, suočavaju se sa smrću, s obiteljima preminulih, sa brigom ili nekim situacijama u privatnim životima…Pregorijevaju li? Ne mogu dati sveobuhvatan odgovor, svatko se prilagođava najviše što može. A kad pomisli “dalje ne ide”, prilagodi se još malo. Pa se onda rastegne još malo. I još. S jedne strane, kod mene izaziva duboko poštovanje svakodnevno gledati snagu ljudskog duha na djelu. Istina je, ne znamo za što sve smo sposobni dok ne dođemo u situaciju koja nas prisiljava na promjenu ustaljenijih načina, koliko god je posao u bolnici u svako vrijeme stresan, odgovoran i zahtjevan. U okolnostima epidemije, količina stresnih situacija se umnogostručila, a stari, provjereni načini nošenja sa očekivanom količinom stresa više nisu dovoljni. Psihička prilagodba osobe na nove obrasce nije brza poput razumijevanja o nužnosti promjene. Najčešće se stresne situacije dešavaju nekim čudnim ritmovima, ali ipak s dovoljno vremenske udaljenosti da se uspijemo prilagoditi, oporaviti ili odmoriti.
Sada smo u vremenima gdje svi trebamo reagirati brzo, sve treba biti učinjeno s punim kapacitetom. Na nekim odjelima je osjećaj izloženosti stresu viša, negdje je to stres zbog teških ishoda bolesti kod pacijenata, drugdje je stalna neizvjesnost jer u bolnicu nerijetko (zbog drugih bolesti) dolaze ljudi koji su bez simptoma, ali zaraženi i zarazni, ili ljudi u periodu inkubacije kad testovi još ne detektiraju prisutnost virusa. Koliko dodatnih stvari je u takvim slučajevima potrebno žurno odraditi, uz sve drugo što treba nesmetano teći. Negdje su se ljudi zbližili, negdje razjedinili. Nose se sa svime. Puno je slika u ovih godinu i pol, netko na respiratoru, ljudi u zaštitnim odijelima oko njega, s vizirima, stalno u pokretu, prazne ulice, prazne čekaonice, potom redovi na ulazima, pa pune čekaonic, nasmiješeno umorno lice medicinske sestre koja usprkos preporukama liječnika prekida i više nego opravdano bolovanje jer “nema nas dovoljno, ne želim da moje kolegice zbog mene rade duplu smjenu ”. Netko ujutro izlazi iz ravnateljstva, sa tamnim podočnjacima nakon više neprospavanih noći, maše, juri u novi radni dan. Stare nesuglasice i nova prijateljstva, sve isprepleteno. Nose se sa svime što naleti. Povremeno gube snagu, neki put im je svega dosta, neki postaju nepovjerljivi ili isključivi, drugi empatičniji i suradljiviji. I idu dalje, rade najbolje što mogu. Svatko u skladu sa vlastitom naravi, na svoj osebujan način. Mislim da su upravo te različitosti dobar temelj za uzajamno razumijevanje i pomaganje. Na taj način I razgovaramo s onim našim djelatnicima koji su nam se obratili.
Znamo da radite s bolesnicima, koliko vam se obraćaju zaposleni?
– Učestalo, kad psiholozi dolaze na odjele bolnice zbog pacijenata, od osoblja čujemo -i mi bi vas trebali. Znaju da smo tu, no rijetko se javljaju, najčešće se jave po situacijama ekstremnog traumatskog događaja. Možda neki još uvijek vjeruju da je odlazak psihologu odraz slabosti.
Ako nam se dogodi da padnemo i da je ranu potrebno šivati, bismo li bili slabi ako bi se ipak obratili liječniku u bolnici u kojoj radimo? Ili da ju probamo sami zašiti? Naravno, u takvim situacijama ne dvojimo. Razumljivo je da ćemo lakše pružiti povjerenje i podijeliti odgovornost kad se radi o nečem vidljivom. Kad su u pitanju osobni osjećaji, povjerenje se može steći samo ulaženjem u dijalog i prepoznavanjem razumijevanja na osobi koja sjedi preko puta.
Što zaposleni od Zavoda za psihologiju mogu očekivati?
– Nad okolnostima u kojima živimo nikad ne možemo imati potpunu kontrolu, ne možemo kontrolirati riječi ili postupke drugih ljudi. Promjene su brze, stres postaje kronično stanje, motiviranost varira. Prioriteti su profesionalni, ne osobni. Sav posao funkcionira, najbolje što može. Brinu za druge, mnogi sami zanemaruju svoje zdravlje.
Sustavi su najefikasniji kad je većina djelatnika na svojoj optimalnoj razini funkcioniranja. Poticanje na brigu o sebi je ujedno i poticaj za brigu o sustavu u kojem radimo. Uz skrb o pacijentima, ulaganje vremena i svih stečenih znanja u dijalog sa svojim suradnicima s ciljem njihovog osobnog boljitka, je ono čime Zavod za psihologiju može doprinijeti sustavu.
