Klinika za psihijatriju KBC- a Split, na čijem čelu je prof.prim.dr.sc. Trpimir Glavina, po posteljnom je kapacitetu najveća sveučilišna Klinika u Hrvatskoj. Ima 82 postelje koje su strukturirane u tri Zavoda od kojih svaki ima dva odjela. U ustrojstvu je i Dnevna bolnica sa 80 stolica, Služba socijalnih radnika, Dnevna bolnica za djecu i adolescente te velika Poliklinika. U ambulantama se dnevno pregleda od 200 do 250 ljudi, nekada i više. U zadnjih 5-6 godina, u polikliničkom radu se godišnje napravi između 55 i 70 tisuća pregleda i preko 1500 hospitalizacija čiji prosjek boravka je između 15 i 17 dana.
Popunjenost postelja je iznad 80 posto što je iznimno visoko jer se 85 posto popunjenosti računa kao sto posto zbog potreba dežurstva hitne službe. Odnosno ambulante koja radi 24 sata i gdje uvijek mora biti slobodnih postelja. Na klinici su 134 djelatnika od čega 26 specijalista i subspecijalista, 19 specijalizanata, 69 medicinskih sestara i tehničara, osam kliničkih psihologa, tri socijalna radnika, dva radna terapeuta, četiri njegovateljice i dva administrativna djelatnika.
Kakvo je mentalno zdravlje Splićana?
Ljudi uvijek nađu i nalaze načina kako prevladati teškoće, kako se suočavati sa realnim životom i svim što život nosi, dobro i loše. Ne mislim, da je slikovito rečeno, mentalno stanje ili zdravlje Splićana, koliko god to široko shvatili, išta bolje ili gore od drugih sredina u lijepoj našoj. Naravno, nosimo mi, kao i drugi, svoje posebnosti u mentalitetu, temperamentu, načinu reagiranja što se onda pretače i ima utjecaja u situacijama kada uđemo u emocionalne teškoće. Treba razumjeti i prihvatiti da se sve mijenja kroz vrijeme, tako je uvijek bilo i bit će. Ovo naše vrijeme opisuje izvanredni tehnološki i egzistencijalni napredak, brzinu življenja, stalno migriranje ljudi što nedvojbeno utječe na “krvnu sliku” populacije pa često kažemo “nije to više ono vrijeme, onaj način života, onaj Split, oni ljudi…”.
Predsjednik ste Etičkog povjerenstva Hrvatskog psihijatrijskog društva. Kako s mentalnim zdravljem stojimo na državnoj razini, pogotovo nakon pandemije?
Pretenciozno je govoriti o mentalnom stanju nacije kako se uobičava govoriti. Ono je praktički rezultat niza varijabli. Od civilizacijskog trenutka u kojem živimo i svih njegovih dobrih i loših strana do sociokulturoloških obilježja i razlika, egzistencijalnih problema, emocionalnog konteksta i pobola populacije. Mišljenja sam, u širem smislu, da kao populacija, dijelimo sudbinu zapadne civilizacije. Sa svim brigama i pozitivnim momentima koje u sociološkom i psihološkom smislu bojaju naše emocije. Posljedično kreiraju sliku našeg mentalnog stanja i funkcioniranja. Jednako tako, u užem smislu, pobol stanovništva od psihičkih bolesti, poremećaja i kriznih stanja je, rekao bih, na razini koja ne pokazuje značajnije odstupanje u odnosu na zemlje civilizacijskog i kulturološkog kruga kojem pripadamo.
Naravno da je pandemija covida svakog od nas uvela u emocionalno krizno stanje. Bez ikakve sumnje, svakog je kriza dotakla. Na taj način gledajući mentalno zdravlje je poljuljano.
Svi smo osjetili i dijelom još uvijek osjećamo što to znači promijeniti način života, ponašanja, reagiranja. Trebalo se prilagođavati i pribjegavati nekom drugom ritmu življenja, navikama, slušati preporuke, zabrane, što nikada nije lako i bez posljedica. Posebice na naše emocionalno i mentalno zdravlje. No, nisam sklon dramatizirati covid, postcovid stanje i vrijeme kroz naglašavanje izraženijeg povećanja mentalnih poremećaja u populaciji.
Što želite reći?
U protekle dvije i pol godine pandemije u nijednom trenutku nije bilo značajnijeg povećanja broja pacijenata koji su tražili pomoć. Ni povećanja broja hospitalizacija koje bi se mogle povezati sa posljedicama pandemije. To ne znači da nije bilo ljudi koji su tražili pomoć zbog psihičkih smetnji povezanih sa covid infekcijom. I ne znači da se ljudi nisu javljali u druge institucije koje pružaju psihijatrijsko-psihološku pomoć. No, držim da intenzitet tih problema i broj ljudi nije nadilazio brojke koje posebno treba naglašavati. Zašto to govorim? Zato jer držim da čovjek sa svojim prilagodbenim mehanizmima i mogućnostima, kako emocionalnim tako tjelesnim i socijalnim, može nadvladati i savladati situacije pandemije. U suprotnom bi vrlo brzo “nestao” u vrtlogu životnih i civilizacijskih nedaća koje su se događale u povijesti čovječanstva. Događaju se i danas, čemu svjedočimo, a bit će ih i u budućnosti.
Zbog kojih se sve dijagnoza najčešće hospitaliziraju vaši bolesnici?
U našoj Klinici se hospitaliziraju bolesnici gotovo isključivo preko hitnog prijema. Teži akutni bolesnici od kojih je do 60 posto sa akutnim psihotičnim stanjima. Zatim ozbiljna teška depresivna stanja, suicidalni bolesnici, sa dekompenziranim psihoorganskim smetnjama. Praktički, nemamo takozvanog elektivnog, dogovornog ili redovnog prijema na hospitalni tretman. U hospitalnim uvjetima se bavimo i liječimo gotovo isključivo ozbiljne akutne psihičke poremećaje.
Jesmo li kao društvo odgovorni prema osobama s PTSP- om i koliko je on još prisutan među nama?
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je u našoj kolektivnoj svijesti psihički poremećaj od kojeg obolijevaju i pate ljudi koji su istraumatizirani strahotama proživljenim u Domovinskom ratu. No, od PTSP-a mogu obolijevati i oni koji dožive iznimne psihičke traume i stresne situacije koje su neuobičajene svakodnevnom ljudskom iskustvu. Kao što su prirodne katastrofe, potresi, poplave, požari, teške prometne nesreće. PTSP je, nažalost, još uvijek među nama i bit će. Ne samo dok su živi oboljeli stradalnici iz Domovinskog rata nego se psihotrauma i psihopatološki fenomeni mogu i transgeneracijski prenositi. Vrijeme koje je prošlo od Domovinskog rata, dinamika odnosa i anomalije koje su se događale pa i prema bolesnima od PTSP koje se povremeno pojavljuju u našem društvu, nikada ne bi smjeli zasjeniti ishodište.
U ukupnom broju pacijenata na vašoj Klinici koliko je ovisnika o drogama, a koliko o alkoholu?
Daleko najveći broj ovisnika, bilo o psihoaktivnim supstancama, odnosno drogama ili o alkoholu, se liječi ambulantno. Manji postotak, od ukupnog broja hospitaliziranih, otprilike 5 do 15 posto čine ovisnici. Najčešće su to teža akutna stanja u fazi apstinencije ili intoksikacije. Nerijetko se ovisnost pojavljuje kao komorbiditet sa drugim psihičkim poremećajima. Među hospitaliziranim bolesnicima još uvijek prevaliraju ovisnici o alkoholu. Ovisnici o psihoaktivnim supstancama najčešće završe na bolničkom liječenju zbog intoksikacija i posljedica iste. Nakon detoksikacije i poboljšanja psihičkog stanja, budu na vlastiti zahtjev, otpušteni.
Koji je najčešći antidepresiv kojeg danas koriste vaši pacijenti, a što im prepisujete za sve češću anksioznost?
Antidepresivi (AD) su vrlo heterogena skupina lijekova kojoj je zajedničko da ulazeći u naš organizam mogu popravljati i stabilizirati poremećene odnose u biokemizmu našeg mozga. Uz psihološke momente ti su odnosi odgovorni za razvoj depresivne bolesti. Stoga treba puno znanja i iskustva za savjetovati koji AD ordinirati, u kakvoj kliničkoj slici i kod kojeg čovjeka. U pravu ste kada govorite o sve češćoj anksioznosti, tjeskobi koja postaje, rekao bih, naša “psihološka obrana” od sve stresnijeg načina života. Od zabrinutosti, brzine življenja, globalnog osjećaja nesigurnosti gdje je naše emocionalno pred velikim izazovima. Redukcionizam u temeljnoj iskonskoj ljudskoj komunikaciji u odnosu na vrtoglavo rastuću tehnološku i digitalnu, virtualnu komunikaciju, nažalost, stvara osnovu za tjeskobu, anksioznost, nesigurnost, strah.
Propisivanje anksiolitika u takvim stanjima je kao i uzimanje lijekova za bol npr. kod zubobolje. Bol će vjerojatno, značajnim dijelom prestati. No, nakon nekog vremena, ponovno će se javiti jer nije riješen “karijes”. Tako je i u općoj društvenoj i globalnoj patologiji. Jasno, postoje i određena, specifična anksiozna stanja gdje ćemo ordinirati anksiolitike kroz kraće vrijeme uz psihološki i psihoterapijski suport, što je u svim psihijatrijskim terapijskim postupcima “conditio sine qua non”, uvjet bez kojega se ne može.
Mislite li da su Hrvati, posebno muškarci, i dalje “sramežljivi” za traženje pomoći psihijatra i u kolikoj mjeri?
Mišljenja sam da se zadnja dva do tri desetljeća i u našoj sredini bitno mijenja odnos prema stigmi koju psihijatrija i psihičko neminovno nosi. Stigmi koja ustvari označava posljedice jednog arhaičnog straha u nama, straha od gubitka kontrole nad vlastitim ponašanjem. Ili kako bi grubo, uličnim jezikom rekli, straha od ludila. Dostupnost psihijatrijske i psihološke pomoći, izvanredna sveprisutnost informacija, zdravstvena prosvjećenost, velike mogućnosti kvalitetnog liječenja psihičkih poremećaja su dosta doprinijeli da i naši ljudi više ne dolaze psihijatru skrivajući se. Ili da odbijaju ili ne žele pomoć zbog srama ili razmišljanja da se tu ništa ne može učiniti.
Muškarci u našem društvu, više ili manje, kao i drugdje u zapadnoj civilizaciji, će zbog blažih psihičkih poremećaja, nešto češće nego žene, izbjegavati psihijatrijsku pomoć. Jer moraju biti jaki i ne pokazivati slabosti, posebice emocionalnu. To, dakako ima svoje psihološkosociološke korijene u ljudskoj ontogenezi i povijesnim odrednicama. Ali sadašnji trenutak ipak bilježi promjene, u tom segmentu, držim, nabolje.
Koje su najčešće psihičke traume kod ljudi?
Psihička trauma predstavlja stanje kada su naši zaštitni psihološki mehanizmi preopterećeni. Često kažemo, slomljeni nekim traumatskim iskustvom. Traumatizirati nas mogu ozbiljne teške nesreće, bolesti, prirodne katastrofe. Ali i specifična osobna iskustva kao što su psihološko, fizičko i seksualno nasilje različitog intenziteta i ishodišta. Jer smo svi drugačiji kako u izvanjskom izgledu tako i po emocionalnoj strukturi i načinu reagiranja. Psihička trauma je uvijek terapijski i stručni izazov kao uostalom i cijela psihijatrija u svojoj širini, koja mora uvijek biti na tragu holističkog, sveobuhvatnog pristupa čovjeku.
