Zagrebačka odvjetnica Lucija Braovac i njezin suprug duže su vrijeme pokušavali dobiti dijete, a oboje su smatrali da je razlog endometrioza. Ipak, Lucija je uspjela začeti, a netom prije operirala je cistu na lijevom jajniku. No, kasnije se otkrilo da ima tumor jajnika.
Smrt oca, kemoterapije i menopauza
– U studenom 2024. zaprimljena sam u bolnicu u 34. tjednu trudnoće zbog velikih bolova koje je stvarala endometrioidna cista na lijevom jajniku. U 36. tjednu zbog istih bolova završila sam na carskom rezu. Uz carski, učinjena je i operacija odstranjivanja ciste za koju se ispostavilo da je karcinom jajnika, priča Lucija.
Dodatan je problem bio, kaže, što je njezina kći imala respiratornih problema jer je prerano rođena pa je ostala u bolnici. I to nije bio kraj agonijama jer je Lucijinom ocu, za vrijeme njezine druge kemoterapije dijagnosticiran tumor na mozgu i preminuo je tri tjedna kasnijie.
– Sve mi je bilo izvađeno. I jajnici i maternica i cerviks. Tako da mi je u 37. godini nastupila kirurška menopauza. U Cvitinih prvih šest mjeseci krenula sam na kemoterapije i to je, uz tatinu smrt, bilo jedno fizički i emocionalno iscrpljujuće razdoblje. Mislim da mi je pola toga što se događalo jednostavno izbrisano iz pamćenja, prisjetila se Lucija.
Bolest je u remisiji
Same kemoterapije, priča, nisu prošle uz mučninu i povraćanje, no imala je nekoliko uriranih infekata, neutropeniju, tešku perifernu neuropatiju, odnosno gubitak osjeta u rukama i nogama. Stoga je odmah počela nositi tzv. hladne rukavice na rukama i nogama što joj je, ističe, pomoglo jer je anuliralo neuropatiju. Nije izostala ni iscrpljenost, a brigu o Cviti gotovo u potpunosti u to vrijeme preuzeo je suprug. Sve se, dodaje, vrlo brzo događalo – u studenom je rođena Cvita, drugu operaciju imala je početkom prosinca, a drugi dan Nove godine krenula je s kemoterapijom koja je završila u svibnju prošle godine.
– Sada sam u remisiji, a PhD nalaz nakon te druge operacije nije pokazivao naznake karcinoma pa je službeno proglašeno da sam u tzv. stadiju 1c. Taj tumor se raspao. Najvjerojatnije zbog Cvitina pritiska prilikom poroda i sad sam, kako se kaže, „cancer free“, kaže Lucija koja redovno ide na detaljne pretrage.
Život nije ovisio samo o njoj
Trudnoća je bila uredna i nije imala razloga za zabrinutost pa je, kaže, pohađala redovne rekreacijske treninge i štoviše, preuređivala stan i maksimalno je, unatoč trudnoći, bila aktivna. Bolovi su se počeli javljati u trećem tromjesečju, no nije uzimala lijekove protiv bolova.
– Mogu reći da me moja Cvita spasila jer vjerojatno ne bih otkrila tumor da nisam bila trudna. Kad sam doznala dijagnozu znala sam da sam u poziciji da se ne borim samo sebe, nego i za Cvitu i za vrijeme koje želim provesti s njom. Liječniku u Petrovoj bolnici gdje sam operirana rekla sam da, ako imam pet godina života, iskoristit ću maksimalno s Cvitom kako bi me pamtila, naglašava Lucija. Nadajući se da za nju postoji svijetla budućnost, unatoč menopauzi koju sa svojih 37 godina teško prolazi. Iskreno se nadam da će naša neobična priča predstavljati neraskidivu sponu Cvite i mene jer smo se borile jedna za drugu, ispričala nam je Lucija.
Velika pomoć obitelji i prijatelja
Poznato joj je, kaže, da zbog ranog ulaska u menopauzu ima povećan rizik od moždanog udara, demencije i osteoporoze i ne zna što je još čeka. Cijelo iskustvo naučilo ju je, dodaje, da se u životu stvari događaju nasumično. I da se bolest može dogoditi svakome pa danas ima drukčiji pogled na mnoge stvari.
– Teško tražim pomoć, no imali smo sreću da imamo prekasne obitelji kao i prijatelje. Ne samo da su kuhali ručkove, već su se dvije bliske osobe prihvatile izdajati za moju Cvitu što mi neizmjerno puno znači. Zapravo te uvijek iznenade ljudi na koje možda na prvu nisi računao, naglašava Lucija.
U takvom životnom kaosu, kad se zapravo boriš za vlastiti život, reći će, oboljela osoba često ni ne zna što joj treba. Niti ima kapacitet razmišljati o tome. Stoga je njezin savjet usmjeren na ljude kojima je bolešću pogođen netko njima blizak. Trebaju se, smatra, angažirati oko tekućih stvari kako bi oboljelima olakšali svakodnevicu. Također, trauma bolesti ne prestaje završetkom kemoterapija ili liječenja pa treba imati razumijevanja i za razdoblje života nakon terapija. Tada osobe koje to prolaze počinju „probavljati“ sve što se dogodilo. Tako je barem bilo kod nje.
Zato se javila udruzi „Sve za nju“ i zatražila psihološku pomoć. To je njezino vrijeme, kaže, kad se kraj svih obveza mora i može pozabaviti sobom. Upravo kako bi bila jaka i za sebe i za svoju obitelj.
