Problem ovisnosti o vježbanju prisutan je kod oko osam posto populacije. Međunarodna brojka pokazala se takvom i u Hrvatskoj. Opsesivno vježbanje nema službenu dijagnozu što pak ne znači da problem ne postoji. Naprotiv, i prilično je raširen, kod oba spola.
Razgovorali smo o tome s prof. dr. sc. Renatom Barić sa zagrebačkog Kineziološkog fakulteta. Profesorica Barić nedavno je ovu temu iznijela i na kongresu posvećenom problemima prehrane u muškaraca Men have it too održanom u Klinici za psihijatriju Sv. Ivan u Zagrebu.
Nekoć se ovisnost o vježbanju vezala isključivo za sportaše uglavnom ekstremnih sportova. Tumačilo se kao kemijska ovisnost o endorfinu.
Psihološka ovisnost
No, s vremenom se ispostavilo kako je to štoviše psihološka, a ne kemijska ovisnost. I danas je to puno raširenije. Infrastruktura je bolja, ljudi više vježbaju i problem se odnosi i na rekreativce. Imperativ tjelesnog izgleda i procjene vlastite vrijednosti na taj način danas je važan. Stoga mnogi pribjegavaju vježbanju kako bi bolje izgledali. To je jedan razlog, prisutan i u sportaša i u rekreativaca. Jednako tako, razvoj tehnologije treninga također je doprinio da toga ima više i u sportaša jer danas se uz svoj bazični sport sportaš može baviti još s dva, tri sporta kako bi bio bolji u svom temeljnom sportu – objašnjava prof. Barić, inače i sportska psihologinja.
Iako nije klasificirana dijagnoza, kako procijeniti da je netko u ovom problemu?
Ti vježbači, za razliku od zdravih vježbača, u stvari nikad nisu zadovoljni svojim vježbanjem. Vježbanje preuzima vodeću ulogu u životu i oko toga se slaže dnevni raspored. A kad se dogodi nešto nepredviđeno ili ne odradi se trening kako je osoba zamislila, onda se javljaju simptomi poput anksioznosti, grižnje savjesti itd.
Zvuči da kao i kod svake ovisnosti i ova utječe na svakodnevnicu i okolinu oboljelog, kako liječiti?
Jako je teško na razini prihvaćanja. Otpor tih osoba je užasno velik. Svi će oni reći kako si ljubomoran jer se on brine o sebi i slično. Imaju niz obrambenih mehanizama i stvarno je do toga teško doprijeti. Potrebna je edukacija i da ljudi znaju kako postoji. Otegotno je što su to zlatne koke u fitnes industriji, a to je sad pak pitanje etičnosti. Jer opsesija vježbanjem ne ide u smjeru zdravlja budući ima jako puno nuspojava i komorbiditeta, od mišićno koštanih promjena do psiholoških i mentalnih problema. Svakako treba drukčiji tip treninga, smanjiti intezitete, frekvencije, volumene te pomoć psihoterapeuta ili psihologa koji će voditi brigu o emocionalnoj strani.
