Iako, većina misli kako je liječnicima uobičajeno suočavati se s bolešću i ljudskom smrću, liječnici ponavljaju kako doći iz smjene u kojoj vam je samo u jednoj noći umrlo pet, šest ili sedam pacijenata nije normalno. Kako s tim žive iz dana u dan, kako izgleda jedna liječnička smjena na covid odjelu u svojem pismu opisala nam je osječka liječnica, specijalistica anesteziologije i subspecijalistica intenzivne medicine doc. dr. sc. Ivana Haršanji Drenjančević.
Pismo liječnice
Dok pišem ove retke, studeni 2021. se bliži kraju. Svakodnevno slušamo brojke od nekoliko tisuća zaraženih, stotine hospitaliziranih, preko 300 na respiratoru u našoj državi. Broj bolesnika u jedinici intenzivne medicine KBC Osijek je 30. Svi trebaju pomoć stroja za disanje. Necijepljenih je 25 bolesnika. Imaju tešku upalu pluća, većini zatajuju i ostali organi. Onaj mali broj cijepljenih bolesnika ima teške kronične bolesti uz koje njihov imunološki sustav nije mogao odgovoriti na cjepivo i stvoriti obranu od virusa. Dvadeset je muškaraca, deset žena, u dobi od 40-80 godina.
Prošli tjedan smo u intenzivnoj liječili dva mlađa muškarca u dobi od tridesetak godina, a jednog mladića od dvadesetak godina smo prevezli u Zagreb na uređaju za izvantjelesnu oksigenaciju jer mu respirator nije mogao pomoći. Svakodnevno netko umre…jučer je umrlo pet bolesnika. Svaku smrt i gubitak proživljavamo s obitelji oboljelog jer su telefonske informacije, s obzirom na prirodu ove bolesti, jedina veza obitelji sa svojim članom. Nerijetko su bolesni i ostali članovi obitelji, u izolaciji, odvojeni jedni od drugih. Posebno nam je teško nekome javiti da mu je otac, majka, brat ili sestra preminuo…nismo navikli na to.
Svi smo iscrpljeni, izmjenjuju se dani i noći u 12 ili 24- satnim smjenama. Prije 17 godina kada sam kao specijalizant primljena na Kliniku za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivnu medicinu u KBC Osijek nisam si mogla zamisliti da ću ikada raditi u intenzivnoj jedinici sa 60 bolesnika na respiratoru do kojega ih je dovela ista bolest. Upravo to se dogodilo prošle godine, kada smo prvi puta tijekom ožujka 2020. formirali takvu intenzivnu jedinicu na našoj klinici, naziva “Respiracijski centar”.
S obzirom na znanje rukovanja s respiratorima i rada u jedinicama intenzivne medicine, anesteziolozi su preuzeli liječenje najtežih bolesnika. Tada, u tzv. prvom valu pandemije COVID-19, nismo imali više od 10 bolesnika u Respiracijskom centru s virusnom upalom pluća uzrokovanom SARS-COV-2, no nepoznat tijek ove bolesti, nova pravila postupanja vezana uz zaštitnu opremu i organizaciju rada u intenzivnoj jedinici značajno su nam otežali posao. Tijekom prošle godine mijenjao se broj bolesnika koji su trebali intenzivno liječenje i pomoć stroja za disanje, da bi u prosincu 2020. taj broj dosegnuo gotovo 60.
Tada smo nade polagali u razvoj cjepiva, a znanstvenici diljem svijeta su danonoćno radili istražujući virus i cjepivo kojim će se prevenirati razvoj teške upale pluća koja bolesnika dovodi do respiratora. U isto vrijeme kada je toliko očekivano cjepivo bilo na putu, počele su sumnje u njegovu učinkovitost, potencijalne nuspojave i teorije o svjetskim zavjerama. Kao liječnica koja radi s oboljelima od COVID-19 cijepila sam se prvi dan kada je cjepivo stiglo u KBC Osijek; 27. prosinca 2020. zajedno s mojim kolegama liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima.
I nastavili smo raditi i pomagati oboljelima. Danonoćno su u liječenje i njegu ovih bolesnika uključeni anesteziolozi i medicinske sestre čiji se broj prilagođava broju bolesnika, što smanjuje broj anesteziologa i medicinskih sestara raspoloživih za liječenje bolesnika koji boluju od drugih bolesti.
Bolesnici na respiratoru su potpuno ovisni o medicinskim sestrama i liječnicima. S obzirom da su nepokretni, trebaju 24-satnu njegu, kupanje, održavanje higijene, hranjenje, kontrolu nad svim životnim funkcijama; uz simptomatsko liječenje jer specifičnog i ciljnog lijeka za ovu bolest nemamo. No, za razliku od prošle godine, imamo cjepivo, kao način prevencije ovakvih teških oblika bolesti.
Otac moje dobre prijateljice i kolegice liječnice je u prosincu prošle godine preminuo u našem Respiracijskom centru od posljedica teške upale pluća uzrokovanom COVID-19. Njezinih riječi se i danas sjećam: “..a toliko je čekao to cjepivo”. Danas imamo cjepivo i možemo prevenirati većinu smrtnih ishoda. To je razlika u odnosu na prosinac prošle godine. Čekamo kraj studenog 2021.uz 30 bolesnika na respiratoru; hoće li se ponoviti prosinac 2020.?“
