Kad operirati tonzile i treći krajnik? Treba li uvijek sve operirati ili samo dio? Zašto se nekome tonzile operiraju dok je jako mali, a nekome u odrasloj dobi? Je li to „sigurna“ operacija? Ima li komplikacija? S ovim se pitanjima roditelja susreću liječnici pa smo odgovore potražili od prof.prim. dr.sc. Željke Roje, otorinolaringologinje iz Splita.
– Operacija krajnika (tonzila) najčešći je kirurški zahvat u otorinolaringologiji i jedan od najčešćih kirurških zahvata u dječjoj dobi uopće. U našoj zemlji još uvijek vlada uvriježeno mišljenje da se tonzile operiraju samo ako dijete ima stalne gnojne angine i upale grla. Istina je sasvim drugačija. Veliki broj operacija odnosi se na uklanjanje tonzila i trećeg krajnika zbog otežana disanja tijekom dana i noći, hrkanja i prestanaka disanja duljih od 5 sekundi tijekom noći – objašnjava dr Roje.
U SAD-u se 80 posto operacija napravi zbog opstrukcije disanja, a ne upale tonzila. Naravno, isti pacijent može imati i jedne i druge smetnje.
– Ako prestanci disanja traju dulje vrijeme (mjesecima i godinama), mogu dovesti do trajna oštećenja stijenki krvnih žila, mozga, srca i pluća te poremećaja u neurokognitivnom razvoju djeteta. Zapamtite, dragi roditelji, svaki put kad vaše dijete prestane disati tijekom noći koncentracija kisika u krvi ide jako ispod donje dozvoljene granice!-naglašava dr. Roje.
Indikacije prema smjernicama
U Hrvatskoj apsolutne indikacije za tonzilektomiju jasno su određene smjernicama, a to su:
- pet gnojnih angina godišnje
- komplikacije upale angina (peritonzilarni apsces, sepsa)
- trajna začepljenost dišnih putova
- sindrom opstrukcijske apneje (prekida disanja) u spavanju.
Apsolutne indikacije za adenoidektomiju (uklanjanje trećeg krajnika) jesu trajna začepljenost dišnih putova i nemogućnost disanja na nos (treći krajnik je dio nosa i ne vidi se kroz usta već kamericom kroz nos) i sindrom opstrukcijske apneje u spavanju, a relativne: učestale upale srednjeg uha te smetnje sluha zbog prisutnosti sekreta u srednjem uhu.
Kako se indikacije za (adeno)tonzilektomiju mogu ugrubo podijeliti u dvije skupine; smetnje disanja i/ili učestale upale, tako su i pitanja koja postavlja otorinolaringolog podijeljena u dvije skupine, navodi dr Roje. Skupina i pitanja „traži“ znakove opstrukcije disanja:
– Kako diše vaše dijete – na usta ili na nos?
– Hrče li noću?
– Spava li nemirno?
– Preznojava li se noću?
– Ima li stanke u disanju?
– Govori li “kroz nos”?
– Kako guta krutu hranu?
Skupina II pitanja otkriva učestalost i značaj upalnih promjena:
– Koliko često vaše dijete ima upale grla?
– Koliko antibiotika godišnje popije?
– Ima li česte upale uha?
– Kako čuje?
– Curi li mu često gnojni sekret iz nosa?
– Ima li neugodan zadah iz usta?
Ova pitanja, napominje dr. Roje, može postaviti i roditelj sam sebi kada razmišlja o zdravlju ili bolesti svog djeteta i potrebi za eventualnim operacijskim liječenjem.
Ako ste pozitivno odgovorili na neka od pitanja javite se otorinolaringologu. Bez obzira na vrstu operacije indikaciju uvijek određuje otorinolaringolog u suradnji s
liječnicima specijalistima iz ostalih područja (pedijatar, infektolog, dermatolog, internist,
liječnik obiteljske medicine…) na temelju podataka koje daje roditelj, kliničkog pregleda i
vlastitog znanja i iskustva.
Kako izgleda pregled?
-Već pri ulasku djeteta u ordinaciju uočava se uhranjenost i razvijenost djeteta, boja kože i
vidljivih sluznica, karakterističan izraz lica tzv. facies adenoidea (usko lice, stalna
sekrecija iz nosa, otvorena usta iz kojih često prominiraju šiljasti sjekutići, nerijetko
zahvaćeni karijesom zbog neodgovarajuće kiselosti usne šupljine, mala gornja čeljust, kratka gornja usnica, mali vanjski nos, podočnjaci). U razgovoru se otkriva nazalan govor, a ponekad i smetnje sluha, objašnjava dr Roje.
Nakon razgovora slijedi pregled koji mora biti cjelovit: pregled uha, nosa, ždrijela i vrata. Za pregled trećeg krajnika potrebno je napraviti endoskopiju nosa i nosnog dijela ždrijela
krutom ili fleksibilnom optikom. Treći krajnik se ne vidi na „običnom“ ORL pregledu osim
postrinoskopskim pregledom (teško izvedivo) ili palpacijom epifarinksa (koja je izuzetno
neugodna i invazivna za dijete). Danas je endoskopija fleksibilnom optikom zlatni standard u dijagnostici bolesti nosa i nosnog dijela ždrijela u kojem se nalazi treći krajnik. Pretraga je bezbolna, kratko traje i uspjeva se adekvatno izvesti u gotovo 95 posto djece. Ne može se napraviti prisilno te ako dijete ne surađuje, plače, kašlje, trga se iz stolice za pregled. Stoga je adekvatna roditeljska priprema iznimno važna!
Kako pripremiti sebe i dijete za operaciju?
– Osim psihološke pripreme na odvajanje od roditelja i stres od operacijskog zahvata,
potrebno je utvrditi opće stanje djeteta i njegovu fizičku kondiciju pred planirani zahvat. Prijeoperacijska priprema uključuje: sedimentaciju (SE), kompletnu krvnu sliku (KKS), pregled sustava za zgrušavanje krvi (PV, INR, aPTV), KG i Rh faktor, nalaz urina, razinu šećera u krvi, nalaz pedijatra, zaključak anesteziologa.
Nalazi ne smiju biti stariji od dva tjedna kako bi procjena bila vjerodostojna-govori dr Roje.
Što se događa nakon operacije?
-Roditelj je obično anksiozan i nekoncentriran pri otpustu djeteta te iako se osoblje trudi dati sve važne informacije o poslijeoperacijskom tijeku, već nakon pola sata započinje zvonjava telefona i upiti: „Što ću sada?“ Stoga je uputno već u pripremi operacije roditelju dati pisani materijal o svim nedoumicama vezanim za poslijeoperacijsko razdoblje, o kojima će mama i tata u miru razmisliti i pripremiti se za njegu djeteta – upozorava dr Roje.
Dijete se može žaliti na grlobolju, bol u uhu (nije upala već refleksni bol od rane u ždrijelu) i imati povišenu tjelesnu temperaturu (do 38 °C).
Suradnja kirurga, djeteta i roditelja
Najvažnije komplikacije su: krvarenje – u slučaju pojavljivanja svježe krvi u ustima ili u
povraćenom sadržaju, valja se odmah javiti stručnoj službi radi zaustavljanja krvarenja. Valja se držati preporučene dijete uz veće količine tekućine koja ispire i čisti operirano
područje. Potpuni oporavak traje oko dva tjedna.
– Uspjeh kirurškog zahvata ne mjeri se samo spretnošću kirurga i njegovim zadovoljstvom
tehnički dobro izvedenim poslom već konačnim rezultatom: zdravim i neistraumatiziranim
djetetom. Zato zadaća svakog dječjeg otorinolaringologa nije samo operirati dijete već utjecati na smanjenje poslijeoperacijskog pobola i komplikacija (krvarenje, infekcija, dehidracija) – naglašava dr Roje.
Posao je to koji ne može obaviti sam već je potrebna suradnja djeteta, roditelja i kirurga uz neizostavnu ulogu anesteziologa, pedijatra i ostalog medicinskog osoblja.
Kako bi dijete što bezbolnije prošlo operaciju i poslijeoperacijski oporavak, potrebno je
pripremiti ne samo svoje dijete već i sebe. Stoga je adekvatna priprema za operacijski zahvat nužna kako bi dijete bilo što mirnije i spremnije, navodi dr. Roje. Ova je liječnica upravo na temelju iskustva rada s djecom napisala priručnik Mama, idem na operaciju.
U njoj se može pronaći sve što su mene roditelji godinama pitali i što sam im sama imala potrebu ispričati.
I za kraj dr. Roje poručuje kako je najvažnije povjerenje u odabranog liječnika i njegovu prosudbu te pridržavanje naputaka o pripremi za operaciju i poslijeoperacijskom tijeku jer će samo bliska suradnja djeteta, roditelja, pedijatra i otorinolaringologa donijeti rezultat kakav svi želimo: zdravo i veselo dijete.
