Onkološki bolesnici od početka pandemije žive u noćnoj mori u kojoj se teško probiti ne samo do javne svijesti, nego i kroz strahove i očaj, i do svih potrebnih dijagnostičkih i terapijskih mogućnosti. Privremeno zaustavljanje preventivnih programa, koji su potom ponovo nastavljeni, samo je jedan dio produžavanja puta do onkološke skrbi u kojoj su svaki izgubljeni minut i sat izravno povezani s utjecajem na živote onkoloških bolesnika. O mjesecima da i ne govorimo, jer lutanje kroz koronom uzdrman sustav otežalo je život i preživljavanje s najtežim bolestima. O tome govori podatak kako je prije isteka protekle godine bilo jasno da je dijagnosticirano 15 do 25 posto manje onkoloških bolesti, iako po ranoj dijagnostici i rezultatima liječenja i inače zaostajemo za razvijenim zemljama. Nema sumnje da je riječ o jednom od najvažnijih javnozdravstvenih pitanja i da bi Nacionalnu strategiju za borbu protiv onkoloških bolesti hitno trebalo „reanimirati“.
Od njezina donošenja do danas nisu se bitno promijenili nabolje nacionalni pokazatelji, niti još ima sustavnih mjera koje bi efikasno riješile ujednačen pristup onkološkoj skrbi, i to na vrijeme. I najosvješteniji se bore s preprekama pa koliko god da razumiju problem što ga je korona izazvala oni svoj problem ne mogu odgoditi, a niti riješiti bez dostupnosti, opremljenosti, organizacijski i kadrovski uređenih onkoloških centara dostupnih i onima iz najudaljenijih dijelova Hrvatske gdje takve skrbi nema. Za razliku od dobro organiziranih udruga koje su poput Nismo same, sposobne mnogim ženama olakšati teret liječenja, prijevoza, podrške i brojnih oblika pomoći kad je u pitanju onkološka bolest, sustav je još bez ozbiljnijih zamaha u području onkologije. Nekolicina dobrih onkoloških centara ne pokriva nužan cjelovit rad cijelog zdravstvenog sustava koji bi put onkološkog bolesnika učinio prohodnijim i poboljšao rezultate preživljavanja. To je samo razlog više da se Svjetski dan posvećen bolesnima od raka, 4. veljače, shvati samo kao poticaj više, a ne prilika koja će biti prigodno obilježena i zaboravljena.
Bolesni trebaju pomoć svaki dan. Da bi imali dobre mogućnosti izlječenja trebaju pristup dijagnostici u punom opsegu, liječenje svim dostupnim terapijama, i cjelovitu potporu počevši od psihološke i socijalne, nutricionističke, rehabilitacije, ukratko multidisciplinarni pristup koji je danas često sveden samo na onkologa. Udruge bolesnika pokazuju put kojim se može ići, na državi je da organizira sustav prilagođen ranom otkrivanju, brzom i efikasnom liječenju, ukratko preživljavanju. Premda je jasno da će zbog koronom poremećenih mogućnosti, zloćudne bolesti tek pokazati svoje lice, jednako je jasno da što prije sveobuhvatne promjene proisteknu iz zdravstvene politike, one se doslovce mjere ljudskim zdravljem i životima. No, pandemija nije izlika za promjene, jer rezultati Hrvatske i prije pandemije nisu bili zadovoljavajući. Sada je dvostruko više razloga da se agonija sustava koji grca pod pandemijskim naletima kao i agonija onkoloških bolesnika, što brže i na duge staze okrene u njihovu dobrobit.
