Nemojte podleći neprovjerenim informacijama, pitajte liječnike- tu su za vas
prof.dr.sc. Suzana Janković, dr. med., foto: privatna arhiva

Zdravstvena pismenost u nas je relativno novi pojam o kojem se sve više raspravlja. Ona predstavlja sposobnost prihvatiti, interpretirati i razumjeti temeljne zdravstvene informacije i usluge i, što je najvažnije, sposobnost upotrijebiti ih.

Što to točno znači? Dolazimo liječniku i od njega dobijemo preporuke za liječenje – kako se hraniti, ponašati, koje lijekove i na koji ih način uzimati. Djeluje jednostavno? Pa baš i ne. Odlazak liječniku najčešće nije vezan s ugodom. Imamo neki problem i, htjeli mi to ili ne, u stresu smo.

Slušamo li pažljivo što nam liječnik govori, razumijemo li baš sve i, jako važno, pitamo li liječnika da nam sve to pojasni? Istraživanja pokazuju da su naši liječnici, posebno oni obiteljski, osobe kojima najviše vjerujemo. Tu su radi nas i naših zdravstvenih problema. Koristimo li ih dovoljno? Eto, sad smo došli do naše zdravstvene pismenosti.

Zdravstvena pismenost građana odgovornost je zdravstvenih radnika i, prvenstveno, ovisi o njihovim komunikacijskim vještinama. Oni su ti koji trebaju znati procijeniti, odnosno prepoznati, razinu zdravstvene pismenosti svojih pacijenata i tome se prilagoditi. Stoga, informacije i upute koje daju trebaju biti vrlo jednostavne kod onih za koje procijene da ih nedovoljno razumiju. Više pitanja postavljaju mlađi ljudi, više obrazovani, iz gradskih sredina. Za njih možemo reći da imaju visoku zdravstvenu pismenost. No, što je s ostalima?

Zašto je važna dobro razvijena zdravstvena pismenost svake osobe? Zato jer osobe koje ju imaju nedovoljno razvijenu rizičnije se ponašaju, manje koriste preventivne usluge, odgođeno im je postavljanje dijagnoze, slabije razumiju svoje zdravstveno stanje, manje shvaćaju i prihvaćaju zdravstvene upute, imaju povećani rizik hospitalizacije, slabije fizičko i mentalno zdravlje, povišen rizik umiranja, što sve dovodi do većih troškova zdravstvene skrbi i ukupnog zdravstvenog sustava.

Živimo u doba kad nas je snašlo nešto što nikada nismo doživjeli, niti smo mislili da hoćemo. Riječ je, naravno o covid pandemiji. Ona je primjer stanja kada se cijelo društvo mora organizirati na specifičan način i kada liječnici nisu i ne mogu biti jedini koji će taj teret ponijeti sami. Pojava i širenje zarazne bolesti u velikom dijelu cjelokupnoga čovječanstva ogroman je javnozdravstveni problem. U njega su uključeni, prvenstveno, zdravstveni radnici, prosvjetni radnici, znanstvenici raznih struka, političari koji kreiraju sustav i donose glavne odluke te mediji, ali i razne internetske socijalne mreže, s posebno velikim utjecajem.

Potencijal za dobivanje poruka nikad veći

U ovoj se pandemiji svi, na svoj način, trude da ju stavimo pod kontrolu i da čim prije završi. Zdravstveni radnici na prvoj su crti borbe, znanstvenici nas zasipaju brojnim informacijama koje netko razumije, a netko (prvenstveno nedovoljno znanstveno obrazovani) i ne, političari brojnim izjavama jasno iznose svoje stavove s namjerom da budu uvjerljivi i da ih građani poslušaju. No, koliko nam u svemu tome mediji pomažu?

Internet (s novim društvenim medijima i komunikacijskim platformama kao što su Wikipedia, Facebook, Twitter, Youtube, Instagram, Reddit) aplikacije za mobilne telefone i računala pružaju dosad neviđene mogućnosti zagovornicima javnog zdravstva da komuniciraju s velikim brojem ljudi na učinkovit i djelotvoran način. Potencijal za dobivanje poruka o javnom zdravlju velikom broju ljudi nikada nije bio veći. Informacije o covidu, testiranjima i, najvažnije, cijepljenju, svima su dostupne.

Novi mediji pružaju mogućnost pristupa sadržaju na zahtjev bilo kada, bilo gdje, na bilo kojem digitalnom uređaju, kao i interaktivne povratne informacije korisnika, kreativno sudjelovanje i stvaranje zajednice oko medijskog sadržaja. Ono što nove medije razlikuje od tradicionalnih medija jest dinamičan život njihovih sadržaja i interaktivni odnos s medijskim potrošačem. Druga im je odlika “demokratizacija” stvaranja, objavljivanja, distribucije i potrošnje medijskog sadržaja.

Više nismo pasivni promatrači i primatelji informacija, sad ih i mi možemo kreirati i stupiti u interakciju s brojnim drugim korisnicima. Upravo to je dvosjekli mač. S jedne strane postoje službene informacije, koje nisu previše atraktivne, možda se čak čine i nedovoljno razumljive i manje ih koristimo, a s druge one koje privlače pažnju, neznanstvene i neprovjerene, „bombastične su“, (jer oni koji ih kreiraju čine to na vrlo profesionalan način i ciljano) i koje su temelj za donošenje naših odluka koje nisu u skladu sa znanstvenim preporukama. Što učiniti? Tko može pomoći da se situacija izmijeni i da prihvatimo cijepljenje protiv covida kao jedino rješenje za izlazak iz ove situacije? Dobar je primjer nekih društvenih mreža koje su počele „filtrirati“ negativne i štetne informacije, jer, nemojmo zaboraviti, riječ je o opće javnozdravstvenom interesu.

Drugi je pozitivan primjer, kojega mogu navesti iz vlastitoga iskustva, izravan razgovor s pacijentima koji su u nedoumici što se cijepljenja tiče. I nas zdravstvene radnike veseli kada se pacijenti obrate stručnjacima s vrlo konkretnim pitanjima, koja su im temelj za donošenje odluke. Što mi ustvari radimo? Razvijamo zdravstvenu pismenost naših pacijenata i onih koji to nisu.

Biti dostupan za svaki upit, odgovoriti jasno, uz znanstveno provjerene i dokazane informacije, razumljivo na svako pitanje (koliko god, kažu pacijenti, bilo (možda je moje pitanje „smiješno“), naša je temeljna uloga. Naglašavam dostupnost. Primjer je Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije u kojem, u svako doba, možete dobiti odgovore na svoja pitanja. Stručnjaci epidemiolozi zato su tu. Iskoristite ih.

Nemojte podleći neprovjerenim informacijama iz nepouzdanih izvora, koliko god one atraktivne bile. Pitajte stručnjake, svoje obiteljske liječnike. Tu su za vas.

Subscribe
Notify of
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments