Razvod i djeca: kako roditelji mogu zaštititi emocionalni razvoj djeteta i izbjeći greške koje ostavljaju trajne posljedice. Zaštitimo ih na pravilan način i omogućimo im da odrastu u samopouzdane osobe. Pročitajte važne savjete psihoterapeutkinje Zrinke Rička Žauhar.
Kulturološki gledano, razvod braka je danas mogućnost za kojom partneri, koji nisu našli zajednički jezik u životu, daleko više posežu. Ne pristaje se na nekadašnje “što će ljudi reći” ili “moramo ostati u braku radi djece”. S tog aspekta gledano, suvremeno društvo je donijelo mogućnost da se otvoreno razgovara o nekvalitetnim i narušenim partnerskim odnosima. I da se, novim izborom stvori prilika za kvalitetniji i sretniji život, kaže univ. spec. psych. ecp, psihoterapeutkinja Zrinka Rička Žauhar.
I kad ništa ne govore ili pitaju, djeca itekako osjećaju
Međutim, ta ista mogućnost je donijela i bolan proces partneru koji ne pristaje na takav izbor i djeci koja najčešće trpe posljedice narušenih odnosa. Razvod braka je najčešće rezultat dugotrajnijeg neslaganja karaktera i narušene obiteljske dinamike kojoj su djeca neprekidno izložena. To nikako ne utječe povoljno na psihološki rast i razvoj djeteta.
Unatoč tome, kolikogod je ta dinamika bila nekvalitetna, razvod je za djecu šok. Jer znači odlazak jednog člana obitelji odnosno jednog roditelja. Ta promjena kod djece izaziva čitav niz emocionalnih reakcija. One su prisutne i onda kada oku nisu vidljive. Tako na primjer neki roditelji, ako djeca ništa ne pitaju ili ne pokazuju emocije, imaju ideju da je dijete “dobro podnijelo” razvod.
Potisnute emocije
Nažalost, upravo u toj skupini djece kriju se mnoge emocionalne zavrzlame. I izazivaju potisnutu konfuziju, ogorčenost, ljutnju, a ponekad i vrlo neugodne negativne emocije prema jednom ili oba roditelja. Novi preustroj obitelji kod djece budi strahove od budućnosti.
Nekadašnje uporište u dva roditelja postaje u očima djece jedno. To ponekad svojim ponašanjem potvrđuju i sami roditelji tražeći od djece da se više priklone jednom roditelju.
S obzirom na to da roditelji najčešće ne završavaju istovremeno proces separacije, često svoje nedovršene procese s bračnim partnerom rješavaju preko djeteta. Dijete tada ”izlazi” iz fokusa svojih roditelja jer postaje važnije tko će pobijediti iako su u takvim situacijama svi gubitnici.
Roditelji često svoje nedovršene procese s bračnim partnerom rješavaju preko djeteta.
Instrumentaliziranje djeteta
S pravnog aspekta postoje velike mogućnosti dokazivanja “ispravnosti” u bračnom životu te putem žalbi sudski procesi mogu trajati dugo. Prilikom toga, s psihološkog aspekta roditelji najčešće nesvjesno, iako ima i onih koji točno znaju što čine, narušavaju integritet djeteta instrumentalizirajući ga tako da mu govore protiv drugoga te što će reći na sudu ili u centru za socijalnu skrb.
Zabranjivanje kontakata s drugim roditeljem, pronalaženje načina kako onog drugog zakinuti, međusobno diskreditiranje na javnim mjestima u prisutnosti djeteta, samo su neki od primjera ponašanja roditelja koji pritom zaboravljaju da, iako više nisu supružnici, ostaju roditelji.
Koje su dalekosežne posljedice za dijete
Tako emocionalno povređuju svoju djecu što posljedično može izazvati kod djece nesigurnost, emocionalnu nestabilnost, narušenu sliku o sebi. Kao i ovisnost o okolini više nego što to zahtijeva faza biopsihološkog razvoja te dublje emocionalne smetnje kod djeteta.
Takav kontekst odrastanja pogoduje razvoju poteškoća na emocionalnom i planu ponašanja. Ponekad i s dalekosežnim posljedicama koje vode i u kriminogena ponašanja.
Djeca imaju pravo odrastati u okruženju ljubavi i roditeljske brige. To im mogu osigurati jedino razumni i odgovorni roditelji koji svoje konflikte razriješe na način koji ne ugrožava njihovu zajedničku djecu.
Kako reći zajedničku odluku?
Što bi partneri koji se razvode, a roditelji su svoje zajedničke djece, trebali činiti da to bude što bezbolnije za dijete?
- Kada su oba partnera u potpunosti suglasna oko odluke da će se razvesti, oboje moraju biti prisutni prilikom iznašanja odluke djetetu. Svatko od njih dvoje bi trebao reći nešto prikladno, koliko je god to moguće.
- Važno je odluku priopćiti jezikom koji dijete razumije odnosno da objašnjenje i rječnik budu prilagođeni dobi djeteta.
- Prilikom objašnjavanja nije nužno detaljizirati, ali je važno naglasiti da prestanak zajedničkog života mame i tate, ne znači prestanak roditeljstva prema djetetu. Odnosno da njihovo međusobno odvajanje ne znači i odvajanje od djeteta (barem ne bi trebalo značiti).
- Važno je naglasiti da ako je prestala ljubav između mame i tate, ne znači da se ugasila ljubav prema djeci.
Važno je pomno promatrati dijete prilikom priopćavanja odluke. Kada je kažemo i na optimalan način, takva je vijest ipak šokantna za dijete. Njihovo razumijevanje izrečenog, ovisi o njihovoj dobi.
Mala djeca, u dobi do 5 godina, unatoč tome što smo ih suočili s odlukom, ne razumiju u potpunosti što je posljedica. Veća djeca, iako često o tome ne govore, jako su zabrinuta za svoju sigurnost i budućnost. Spektar reakcija je prilično velik pa tako djeca mogu: početi plakati, zanijemiti, “ukipiti” se, vrlo brzo otići i nastaviti se igrati, pokazati ljutnju, zaprepaštenje, reći znao/la sam, inzistirati na pomirenju, udariti roditelja.
Mogu i izgledati kao da im ništa važno nismo priopćili. No, to ne znači da nema emocionalne reakcije, već da je ona takva da ju se ne vidi.
Imati plan za dalje
Emocije su prilikom priopćavanja, a i u buduće, dobro došle. Što to znači? Ako smo tužni radi rastave, ne moramo to skrivati. Dijete i tako to osjeća. Ako mu kažemo da smo sretni, a nismo, dijete osjeća taj nesklad između izgovorenog i osjetilnog. Tako samo možemo zbuniti dijete koje, zbog toga što nam vjeruje jer smo njegovi mama ili tata, počinje sumnjati u vlastitu sposobnost prepoznavanja emocija. Dugoročno gledano, takav način može ostaviti ozbiljnijeg traga na psihomotorni rast i razvoj djeteta.
Vrlo je važno da prije priopćenja odluke imamo ideju što i kako nakon tog razgovora, npr. tko će i kada se iseliti, gdje i s kim dijete ostaje.
Za dijete je najbolje da se okolnosti njegova daljnjeg života u ostalim sferama čim manje mijenjaju. Npr. važno je da dijete po mogućnosti ostane u vrtiću ili školi koju već pohađa jer tako ostaje u dosadašnjem poznatom vršnjačkom okruženju. Važno je da njegov dosadašnji prostor (stan, soba), i dalje ostane njegov.
Sve što djetetu ostaje nepromijenjeno pomaže da se podnesu novonastale okolnosti rastave roditelja.
Ne razdvajati djecu i omogući viđanje oba roditelja
Prilikom uspostave života nakon rastave braka, vrlo je važno da se braća i sestre, ukoliko je u obitelji dvoje ili više djece, osim ako nije nužno neophodno, ne razdvajaju. Zajednički nastavak života im emocionalno olakšava podnošenje razvoda. Važan je za nastavak bratsko-sestrinskih odnosa.
Tijekom rastave neophodno je pratiti želje i potrebe djeteta. To bi značilo da ukoliko djeca požele vidjeti drugog roditelja izvan određenog rasporeda, roditelji su dužni to poštovati. Kada se donese prijedlog o tome kojem će roditelju dijete pripasti na brigu, skrb i izdržavanje, to ne isključuje iz roditeljske uloge drugog roditelja. Naprotiv, djeci za pravilan rast i razvoj trebaju oba roditelja. Oni im tijekom razvoja trebaju biti zaštita i model identifikacije te osobe kojima će prilaziti s ljubavlju i povjerenjem.
Kada se donese prijedlog o tome kojem će roditelju dijete pripasti na brigu, skrb i izdržavanje, to ne isključuje iz roditeljske uloge drugog roditelja.
Stvarni primjer manipuliranja djecom
Jedna je brakorazvodna parnica trajala sedam godina. Na početku razvoda djevojčice su imale 11 i devet godina. Na kraju razvoda je jedna bila punoljetna, druga na pragu 16. godine života. Čitavo vrijeme roditelji se nisu uspjevali dogovoriti o tome kako će skrbiti o djeci. Unatoč odluci i preporuci da djecu ne razdvajaju, to su učinili.
Oba roditelja čitavo su vrijeme u očima djevojčica rušili sliku o onom drugom, pričali jedan protiv drugoga. Svojim postupcima narušili su vlastiti odnos s djecom, ali i sestrinski odnos. Često su se svađali pred djecom, kupujući ljubav novcem umjesto pažnjom i poštovanjem.
Čak ni stvaranje nove obitelji nije pomoglo da se “zakopaju ratne sjekire”. Takav odnos ukazuje na to da roditelji nisu razriješili vlastiti emocionalni konflikt zbog razvoda braka već su frustracije “liječili” preko svoje djece.
Što je s djevojčicama, odnosno danas djevojkama? Kod njih je narušena razina povjerenja u ljude, samopouzdanja i samopoštovanja. Odnos roditelja utjecao je na to kako će one graditi odnos prema sebi, prema drugima, sa suprotnim spolom i tako je ostavio tragove za cijeli njihov život.
