U životu sam se kao medicinska sestra jedino bojala mogućeg neznanja kako pomoći pacijentu. Sve ostalo me nije plašilo, započinje svoju priču magistra sestrinstva Mara Lopar. Uz sestru Marinu Krivić ovu je sestru nedavno u mirovinu ispratio cijeli sestrinski kolektiv KBC-a Osijek. Razlog je i u tome što je sestra Mara u osječkoj bolnici provela radni staž od 45 godina.
Koliko se sestrinstvo promijenilo u tom vremenu, ali i odnos pacijenta, zdravstveni sustav ispričala je za naš portal.
Rad na anesteziologiji
– Prvo što treba reći je da su medicinske sestre uvijek bile deficitarne. Kako danas, tako i 1977. kada sam ja dobila svoj prvi posao i to upravo na Klinici za anesteziologiju gdje ću potom provesti 41 godinu. Tada su sestre u Osijek stizale čak i iz Sombora. Osobno sam imala mogućnost raditi u ambulantama, ali željela sam izazov i rad u bolnici. Došla sam na anesteziologiju i ništa nisam znala. Čak sam se i bojala svega, učila od kolega i imala sam šeficu koja je prepoznala da sam zainteresirana i da mi nije teško suočiti se sa svim izazovima. Godine 1983. sam završila višu medicinsku školu i bila sam prva i jedina viša medicinska sestra na anesteziji i preuzela intenzivno liječenje, priča sestra Lopar. Kroz karijeru u tri navrata je bila glavna sestra Klinike za anesteziologiju.
Stalna edukacija
No, kaže i kako su uvjeti rada bili posve drugačiji 1977. u odnosu na danas.
– Kada bismo usporedili danas uvjete rada na anesteziji i kada sam počela raditi prije 45 godina, po tehničkom pitanju to je razlika nebo i zemlja. Postulati su uvijek isti. Tada je oprema bila čista mehanika. Danas je lakše jer imate sofisticiranu elektroničku opremu. Međutim to iziskuje stalnu edukaciju i praćenje svih algoritama koji se mijenjaju. Danas je i puno veća odgovornost. Imamo komoru koja nije tu samo zbog licence za rad već i odgovornosti. Školovanje je različito. U moje vrijeme nije bilo lako završiti srednju medicinsku školu i bilo je jako puno praktičnog rada. Sestre koje su ga vodile bile su jako stroge i puno su tražile. No, na tome sam im zahvalna, prisjeća se.
Ova medicinska sestra osvrnula se i na odnos pacijenta nekada i danas prema medicinskim djelatnicima.
– Danas pacijenti imaju svoju udrugu pacijenta koji isključivo potenciraju prava pacijenta. Svaki pacijent je pacijent i ima pravo na korektno liječenje, ali zaboravlja se da pacijenti imaju i obveze. I sama sada kao pacijent imam i obaveze. Kada čovjeka boli, mi razumijemo da je i jučer kasno, ali koliko smo sami uopće učinili u prevenciji svog stanja. Također je i sve veći pritisak pacijenta na ustanove i postoje liste čekanja. Prije nije bio toliki pritisak pacijenta. Iako nisam radila ambulantni dio, moj posao je bio vezan uz operacijsku salu. No, nekada je kirurgija imala četiri sale. Danas ih ima 10 i uvijek su pune. Vjerojatno su i ljudi drugačije razmišljali, nisu toliko išli kod liječnika, uspoređuje.
Sestra u Domovinskom ratu
Posljednje četiri godine svog radnog vijeka Mara Lopar je provela kao koordinator Ureda za branitelje u KBC-u Osijek. Za sistematske preglede branitelja, a i sama nosi status branitelja. Kada je započeo Domovinski rat ova se medicinska sestra sama prijavila za rad u medicinskim ekipama na bojištima.
– Tada je trebalo formirati medicinske ekipe za potrebe naše specijalne policije Orao Osijek. Kako nisam imala djece, nisam se bojala da ću ostaviti nekog iza sebe tko me neophodno treba. Stoga sam se javila jer sam nešto želja dati za svoju Hrvatsku. U toj ekipi je bio kirurg, anesteziolog, instrumentarka te ja kao anestezijski tehničar. Krenuli smo od akcije Maslenica na što sam jako ponosna. S postrojbama specijalne policije išli smo na mjesto gdje su držali položaj. Nisam se plašila. Znali smo što je čiji posao i išli smo na teren s pjesmom, a hvala Bogu najčešće se takvi i vraćali.
Budući sam branitelj, prije četiri godine su mi ponudili da preuzmem Ured koordinatora branitelja. Malo sam se nećkala, čak sam mislila da to i ne mogu.
Bila sam s njima kada su bili mladi i zdravi i kada su bile akcije, a sada kada mi dolaze bolesni to me osobno pogađalo.
No, vrlo brzo je došla epidemija kada smo morali zatvoriti ured i prebacila sam se na vođenje šatora za trijažu. Nisam se bojala bolesti. Jedini strah mi je bio da ne zarazım ljude oko sebe. Mi smo bili tampon zona. Ono što promakne nama ugrožavalo je cijelu bolnicu stoga sam bila vrlo stroga na ovom mjestu, kaže Lopar.
Posao morate voljeti
Pitamo ju i za savjet mladim kolegama i onima koji razmišljaju o zanimanju medicinske sestre ili tehničara.
– Glavna poruka je da sestrinski posao morate voljeti. Treba znati i da je sestrinstvo poziv. Od četvrtog razreda osnovne škole sam znala da ću biti medicinska sestra. Ovo nije posao u koji se ide zato što u medicini ima posla.
Trebate znati da ako radite nešto što ne volite to postaje izvor vaše bolesti.
Trenutačno sam i sama na rehabilitaciji zbog problema s kralježnicom. No, čim se oporavim planiram se ponovno aktivirati kao umirovljena sestra. Posla ima i pomoć uvijek mogu pružiti bilo kroz palijativnu skrb za naše branitelje, kroz Crveni križ ili neku privatnu zdravstvenu kliniku. Svoj posao obožavam i nikada nisam požalila što sam postala medicinska sestra i u tom poslu dala sve od sebe, zaključuje Mara Lopar.
