U 39 godina postojanja prošli su različite države, ali i načine rada.
– Nekad smo se financirali isključivo donacijama – govori predsjednica Društva Antonija Roszahegy Nikolić dugogodišnja predsjednica udruge i pokazuje brojne spise među kojima su donatori iz cijele RH.
– Nekad je to bilo normalno. Donacije su pristizale iz svih dijelova Hrvatske. Tada nije bilo puno udruga i svi su bili spremni pomoći. A danas… Danas pišem projekte, priča ova vitalna 82-godišnjakinja. Dobitnica je brojnih priznanja. I godišnjih i onih za životno djelo koje joj je dodijelila Dubrovačko-neretvanska županija.
– Ništa to nije važno. Važno je pomoći ako je to moguće. Na bilo koji način i bilo kome. Imamo dekubitalni krevet. Dajemo ga svima, a ne samo članovima udruge. Onaj tko traži taj i treba. Mi smo tu da pomognemo, a hoće li se netko kasnije zahvaliti na pomoći, nije niti važno. Važno je učiniti koliko se može.
Babica, fizioterapeut pa edukacijski rehabilitator
Antonija Roszahegy Nikolić sama kaže kako radi i uči cijeli život. Završila je srednju trgovačku školu, nisu joj htjeli platiti dodatno obrazovanje, pa je naljutila, uočila u novinama natječaj za Školu za babice, prodala što je mogla, skupila novce i prijavila se.
– Kćer mi je čuvala mama jer je i suprug radio, a ja sam krenula u pravi pravcati internat u Splitu. Nismo mogli napraviti ništa mimo vrlo strogih pravila. Bile su to 50-te godine prošlog stoljeća. Nakon godinu dana, počela sam s praksom u dubrovačkoj bolnici i tamo sam ostala do mirovine. Ali nisam cijeli život bila babica. Završila sam školu za babice, ali sam uočila da je brojnoj djeci potrebna dodatna pomoć vezana uz fizikalnu terapiju, pa sam se doškolovala za fizioterapeuta, a kasnije i završila fakultet i postala edukacijski rehabilitator.
Sve što sam radila ticalo se djece. Što s njima uspijete napraviti do tri godine, puno ste učinili. Do sedme odnosno devete godine, još se može pomoći, ali nakon toga, jako teško. Najbolji rezultati postižu se u ranoj dobi, ističe Roszahegy.
Prije 20-ak godina Društvo distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida imalo je brojne sekcije, radili su i proizvodili uporabne predmete, a imali su i dnevne boravke za djecu s teškoćama.
– Kasnije su se oni odvojili. Osnovali su svoju udrugu. Kada sam rekla ću ukinuti poludnevni boravak za djecu s teškoćama, tadašnja gradonačelnica Dubravka Šuica rekla je da će nam dati 100 000 kn za nastavak rada. Nisam to željela. Osnovana je druga udruga i htjela sam da nastave raditi, pa sam rekla da novce preusmjere njima, da završe prostore. Oni i danas uspješno rade, a sva ta djeca kao odrasli ljudi dođu k nama, kaže ova iznimna žena bez imalo gorčine, ponosna na one koji su nastavili rad u drugoj udruzi i postali uspješni.
– Danas radimo papirnate vrećice i eko vrećice za smeće. Zapravo, radimo to već niz godina, a sada ponajmanje. Zbog pandemije članovi se rijetko okupljaju, a vrećice je teško i plasirati na tržištu. Kupovale su ih hotelske kuće, a sada hoteli rade u smanjenom obim, nerijetko su i zatvoreni. Nisu nam posljednje dvije godine bile blistave, kaže Roszahegy Nikolić i dodaje kako je na čekanju i likovna radionica.
– Imamo dogovore s novom voditeljicom radionice, ali nismo još počeli. Čekamo kraj pandemije i neko bolje vrijeme koje neće ugrožavati naše članove.- zaključuje Roszahegy Nikolić. Vraća se svome poslu. Trenutačno piše izvještaje o radu tijekom prošle godine. I prijavljuje se na nove natječaje kako bi udruga nastavila nesmetano s radom i osigurala novce za nekoliko zaposlenih i kombi vozilo za osobe s invaliditetom. Treba im novo. Vozilo koje imaju staro je 18 godina. Dogodine, uz okruglu obljetnicu postojanja, čak 40 godina, bilo bi lijepo na poklon dobiti novo vozilo. Niže, po mogućnosti, kaže Antonija Roszahegy Nikolić, jer je postojeće već zastarjelo, a osobe s invaliditetom teško se penju u njega.
Unatoč problemima članstvo brojno
Unatoč problemima s kojima se suočavaju i danas imaju 280 članova.
– Udruga je sve više, ali od nas ne odlaze. Nemam pojma zašto. Na otocima, pa i u Dolini Neretve imaju udruge koje su im bliže, a mi još uvijek imamo članove čak i s Korčule, Lastova, Pelješca, kaže Roszahegy Nikolić.
A dok razgovaramo zvoni telefon. Zovu članovi udruge. Kada mogu doći, što se radi, jesu li svi članovi živi… Zovu i zainteresirani i traže i papirnate vrećice. Kupili bi ih ako je moguće. Unatoč problemima, u kutku koji im je dodijelila županija 1994. godine članovi Društva distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida, vrijedno rade i čekaju bolja vremena. I malo razumijevanja i pomoći za dugogodišnji rad i trud.
