Predstojnik Klinike za dječju kirurgiju KBC- a Split prof. dr. sc. Zenon Pogorelić poznat je po operacijskim zahvatima koji se izvode minimalno invazivnim putem. Minimalno invazivna kirurgija predstavlja operacijske zahvate bez otvaranja tjelesnih šupljina. Mali bolesnici nakon takvih zahvata značajno se brže oporavljaju i kraće borave u bolnici.
Splitsko sveučilište vam je 2020. dodijelilo nagradu za najboljeg znanstvenika, a godinu kasnije ste od HLK dobili godišnju nagradu. Koliko vam to znači?
Meni nagrada sama po sebi ništa ne znači materijalno međutim lijepo je dobiti nekakvo priznanje za sav znanstveni dio rada koji se radi uz klinički posao jer ipak tu treba uložiti dosta vremena i truda. Pa eto to lijepo je da to netko prepoznaje odnosno na neki način validira.
Vaša Klinika za dječju kirurgiju je Referentni centar Ministarstva zdravstva za minimalno invazivnu kirurgiju. Što to znači za liječnike, a što za pacijente?
Minimalno invazivna kirurgija se izvodi bez otvaranja tjelesnih šupljina kao što je trbušna šupljina ili prsište. To znači da pacijenti u našem centru mogu obaviti sve složene zahvate minimalno invazivnim putem bez rezanja i otvaranja. To za pacijente znači značajno brži oporavak, puno bolji kozmetski efekt, manji broj komplikacija, brži izlazak iz bolnice. I naravno ono što je najbitnije jako dobre estetske rezultate ima. Mi nemamo nikakvu financijsku satisfakciju u smislu da dobijemo nešto dodatno na to. To je čisto jedno priznanje da se u našem centru mogu obavljati takvi zahvati. Takvi zahvati se naravno obavljaju i u drugim centrima, ali eto mi smo Referentni centar za takve vrste zahvata.
Operacija ljevkastih prsa
Koji se sve zahvati mogu obaviti na Klinici za dječju kirurgiju, možete li izdvojiti neke posebne zahvate?
Kod nas se minimalno invazivnim putem mogu obaviti gotovo svi zahvati koji se u kirurgiji mogu obaviti na taj način. To je spuštanje testisa iz trbuha, operacija preponske kile koja se može obaviti laparoskopski, odstranjenje žučnjaka, laparoskopski obrađujemo i male bebe koje imaju stenozu završnog dijela želuca, ali i odstranjenje slezene kod hematoloških bolesti, operacije na bubrezima i plućima, odstranjenje tumora ako nisu maligni. Isto tako dosta radimo laparoskopske operacija jajnika. Ljevkasta prsa mi trenutno jedini radimo u Hrvatskoj. Međutim, napomenuo bih da mi nismo prvi to počeli raditi već jedan doktor u Klaićevoj. Jedan se naš kolega educirao i trenutno on to radi. S ljevkastim prsima imamo jako dobre rezultate. Posljednja dva dana smo operirali troje djece. Oni obično sačekaju kraj školske godine pa dolaze na tu estetsku operaciju.
Uz kirurški rad dosta ste posvećeni i znanstvenom radu, prošle godine objavili ste 20 vrlo citiranih radova u znanstvenim časopisima. Nedostaje li vašem radnom danu sati?
Pa čujte, kada ste dobro organizirani sve se to stigne. Naravno ja to ne radim sam, to je timski rad. Nemoguće je da jedna osoba tu radi sama. Ja dosta u to uključujem studente tako da zapravo oni obave veliki dio posla, ali oni imaju satisfakciju u tome što budu navedeni kao koautori rada. Dakle rade na tim radovima, nauče kako se to piše, a ja to na neki način sve koordiniram. Naravno da to i dosadi čovjeku, ali imam energije valjda. Uglavnom nastojim svoje slobodno vrijeme ostaviti slobodno, a to se sve drugo stigne obaviti kada je čovjek posvećen i za vrijeme radnog vremena, u dežurstvima i slično.
Drukčije poimanje znanja
Studenti vas cijene baš zbog toga što ih potičete na klinički i znanstveni rad. Prepoznajete li već sada u nekima od njih sebe po ljubavi za dječjom kirurgijom?
Teško će student pokazati ljubav za dječjom kirurgijom jer je to posebna struka. Ja mogu zapaziti neke dobre studente, pa ih na neki način pokušati animirati da dođu do nas. Tako to obično i bude. Među studentima imate uvijek boljih i lošijih, to je kao i u svakoj drugoj struci. Osobno mislim da se razina studiranja značajno promijenila nego što je to bilo prije. Naravno, tome su doprinijele moderne tehnologije, a i načini učenja. Poimanje znanja se promijenilo, ali ipak se vidi jedan odmak te novije generacije. Nisu toliko posvećeni poslu, jednostavno previše su im misli na nekim drugim stvarima.
Previše su vezani uz računala i društvene mreže, a možda se tek njih 20ak posto može prepoznati kao neki koji će u budućnosti biti u određenoj izvrsnosti. Mislim da su se razina i kriteriji dosta srozali. Mi na kirurgiji još nekako držimo određeni kriterij, ali razina znanja i zainteresiranosti se srozala. Nema ljubavi i žara, rijetko se to sada vidi kao što se prije moglo vidjeti.
Brojni vas doživljavaju kao najboljeg dječjeg kirurga u Hrvatskoj. Kažu da ste topla, draga, stručna i susretljiva osoba koja zna s djecom?
To je način na koji ja funkcioniram. Što god da radim nastojim to napraviti maksimalno najbolje što znam i mogu. Tako ne samo u poslu nego i u životu. Normalno da je uvijek nekako ugodno i lijepo dobiti nekakvu pozitivnu informaciju od bolesnika i njihovih roditelja. Nije da patim za tim čak mi ponekad i ide na živce kada krenu nagrade pa krenu čestitanja.
Imate 145 publikacija, 50.332 čitanja i 1858 citata? Kako to?
Svoju sam karijeru počeo kao znanstveni novak na fakultetu tako da mi je postalo normalno da uz klinički rad prikupljamo rezultate i objavljujemo ih. To radimo paralelno i sistematiziramo, nije da sada odjednom idemo nešto “kopati”. Kada imate dobar plan i mrežu i kada se uključe mladi specijalizanti te studenti onda se sve stigne. Onda ste mentor mnogim ljudima pa i oni pišu radove da bi mogli doktorirati. To moraju objaviti. Nisam sve te radove ja napisao jer bi to bilo nemoguće.
Nerealne cijene
Kako danas vidite hrvatski zdravstveni sustav? Treba li po vama u njemu nešto mijenjati i što?
Definitivno treba mijenjati zdravstveni sustav jer je on još uvijek socijalistički nastrojen i zapravo Hrvatski zavod za zdravstveno (HZZO) osiguranje diktira politiku. Dok god HZZO bude i poslodavac i platitelj, znači da daje uslugu i da određuje cijene, naravno da bolnice ne mogu funkcionirati u plusu. Ja primjerice obavljam operacijski zahvat za koji od HZZO- a dobijem sedam tisuća kuna, a sami potrošni materijal za tu operaciju je 6500 kuna. Kako će onda bolnica zaraditi i biti u plusu? Gdje je hrana, struja, voda, lijekovi i ostalo. Tako da taj sustav nije održiv i naravno to je prelijevanje iz šupljeg u prazno. Pokušava se opravdati novac koji se dobije i naravno da je to često nemoguće.
Mislim da je budućnost zdravstva dijelom u privatizaciji, ali i dijelom u tome da se postane konkurentan tako da može biti više osiguravajućih tvrtki koje će onda biti kompetitivne. Uz to bi bolnice trebale biti te koje određuju cijenu svoje usluge da bi ta cijena bila realna. Koliko god one nama u jednom trenutku izgledale visoke, nerealne su jer isti takav postupak u europskim zemljama košta četiri puta više. Primjerice slomite nogu na nekom skijalištu pa ćete vidjeti koliki će vam doći račun, a koliki će vam doći kod nas. Nama nije samo potrebna reforma zdravstvenog sustava već su nam potrebne i promjene u načinu rukovođenja, kadrova i svega. Treba tu puno promjena. To nije moguće preko noći. Taj će proces trajati dugo godina, ali bi ga trebalo sistematski napraviti.
Nedostaje li koja nula?
Imate li neku anegdotu vezanu uz plaćanje zdravstvenih usluga?
Da, imam. Operirao sam jednog dječaka iz Australije koji je za vrijeme ljetovanja na Braču pao sa litice i slomio bedrenu kost, potkoljenicu, čašicu i podlakticu. Imao je četiri operacije, ležao je dva do tri tjedna na našoj intenzivnoj njezi i liječio se nakon čega je transportiran u Australiju. Njegov je račun iznosio otprilike oko dvije tisuće eura. Nakon mjesec dana me zvala neka žena iz bolnice u Australiji. Pomislio sam da nije došlo do neke komplikacije, ali me razuvjerila i predstavila se kao fakturista koja je radila na računima. Zvala me jer je došla do našeg računa za bolničko liječenje dječaka upitavši me nedostaje li na našem računu još koja nula. Rekao sam joj da ne nedostaje nego su to takve cijene nakon čega mi je kazala da bi joj bilo jeftinije slati ljude iz Australije u Hrvatsku i platiti im put te operaciju nego da se tamo liječe.
Što mislite zašto do sada nijedan ministar zdravstva nije imao hrabrosti provesti reformu zdravstva?
Teško je meni sada govoriti zašto nije imao hrabrosti, ali mislim da i ministar ima vezane ruke zbog politike. Ne vjerujem da nema pametnih ljudi, ali međutim ministri koji su do sada bili vjerojatno znaju kako neke stvari riješiti, ali imaju ograničena sredstva i resurse ili ne smiju. Ja stvarno ne znam koje bi drugo objašnjenje bilo.
Što bi poručili mladima koji promišljaju hoće li se odlučiti za medicinu ili nešto drugo?
Ako to istinski žele i imaju ljubavi prema tome neka upišu medicinu. Ali ako to rade samo radi prestiža ili misle da će sutra biti bogati onda radije neka upišu nešto drugo.
