Oblici ovisnosti kod djece jako se mijenjaju čemu u svojoj praksi svjedoči psihologinja Zrinka Rička Žauhar. Danas su na terapijama češći problemi s alkoholom i klađenjem. Djeca bez ikakvih granica igraju video igrice ili konzumiraju alkohol te ulaze u kladionice, kaže Rička Žauhar.
Situacija s kockom vrlo je često upravo takva. No da bi netko postao ovisnik o kocki ipak treba proći neko vrijeme. Prvo se postavlja pitanje kad je to kockanje počelo. Jedan dio odgovornosti svakako leži na društvu i sustavu koji je omogućio nevjerojatan broj kladionica.
Društvena klima
Opet dolazimo do društvene klime. U mnogim državama postoje neki standardi, kvartovi gdje se kocka. U Hrvatskoj toga nema. Kocka je svugdje prisutna i dostupna. Sve je to i preliberalno i preopasno, ocjena je Ričke Žauhar.
Uz to, ističe, postoji toliko oblika on line kockanja koje je posve izvan kontrole. Ovisnost o kocki, kako kaže, počinje dosta rano i na nju se zakači onaj dio populacije koji ne može dovoljno dobro sagledavati posljedice.
ZA ADOLESCENTE JE KOCKA IGRA BEZ KRAJA, A MOZAK ADOLESCENTA SE VOLI IGRATI.
I dok se on igra, apsolutno ne uviđajući potencijalnu opasnost, polako se razvija ovisnost.
– S obzirom na to da se kod nas uglavnom ne kontrolira ulaz u kladionice i kockarnice, djeca već s 14, 15 godina mogu doći u prvi kontakt. Neće, naravno, svako dijete koje konzumira alkohol ili se kocka postati ovisnik. To bi bilo pretjerano za reći. Jer neki su u fazi eksperimentiranja koju kasnije nadrastu. Ali, postoje neke specifičnosti. Naprimjer, što je mozak nezreliji opasnost od ovisnosti je veća, upozorava Rička Žauhar.
Spominje i kako mogu postojati i neke predispozicije u razvoju djeteta koje nisu odmah vidljive. A mogu utjecati na stvaranje ovisnosti. Kad je riječ o takvim predispozicijama prije svega to može biti emocionalna nezrelost. Ali jednako tako i zamjena za neku drugu potrebu koju dijete nije ostvarilo.
Potreba za afirmacijom
– To može biti potreba za ljubavlju, afirmacijom u društvu, za boljom socijalnom uključenošću. Kad se dijete kocka ili zapali džoint ili pije pretjerano alkohol, ono nema ideju da bi moglo postati ovisnik. Djeca tog rizika i te opasnosti nisu svjesna. Ona ne mogu sagledati posljedice svog ponašanja. Uvijek misle da neće baš ona biti ta koja će se opasno navući. Roditelji su ili bi barem trebali biti, prva obrambena linija kao protuteža stvaranju ovisnosti. I društvo, naravno. No i roditelji i društvo u cjelini nisu dovoljno upućeni u procese sazrijevanja i odrastanja naše djece. Koliko god to zvuči nerealno, djeca su uvijek korak ispred nas. Mi nedovoljno pratimo promjene u okolini u kojoj ona odrastaju, tvrdi Rička Žauhar. Djeca su vrlo izložena utjecajima koji za njih mogu biti opasni, a roditelji uglavnom nemaju pravu percepciju. I neinformirani su.
Ekstremna reakcija roditelja
– Kada shvate da nešto nije u redu, roditelji se često preplaše pa još i ekstremno reagiraju. Tu se onda mogu stvarati platforme za konflikte između djece i roditelja. I zato nije dobro kad u obitelji ne postoji dijalog. Njegov izostanak, upozorava Rička Žauhar, može biti temelj za kretanje na put ovisnosti.
ONO ŠTO SE POKAZUJE PROTEKLIH DESETAK GODINA JE SVE NIŽA DOB U KOJOJ SE POJAVLJUJE SKLONOST KA RAZVIJANJU OVISNIČKIH OBRAZACA PONAŠANJA.
Tako da su i sve mlađa djeca kod koje se pojavljuju razni ovisnički obrasci ponašanja o internetu, smartphonima, hrani, alkoholu, instagramu, klađenju, kocki… Prije su se djeca susretala s time s 15 godina, a sada je to sve dostupno i s 10 i 12 godina. Kad kažemo da se djeca alkoholiziraju, to ne znači da popiju litru nečeg žestokog.
Ne, to je možda samo čaša pive, ali izaziva posljedice jer se mladi mozak brzo intoksicira alkoholom. Dijete u razvoju ne može apsorbirati ni tu, manju količinu alkohola. Problem je što je apsolutno sve puno dostupnije nego nekad i djeca u sve ranijim fazama razvoja potpuno nespremna kreću u potencijalno opasna eksperimentiranja. Od njih je konzumacija alkohola možda i na prvom mjestu, kaže Rička Žauhar.
Jedan od opasnih oblika eksperimentiranja koje može završiti s teškim posljedicama u budućnosti je stvaranje ovisnosti o kladionicama.
Lijek ne zamjenjuje komunikaciju
Ima pacijente koji su u kockanje krenuli u osnovnoj školi. Nakon 5-6 godina o tome su prilično ovisni. Obitelj je zbog toga dovedena u teško stanje i probleme. Roditelji su, u početku primjećivali da nedostaju stvari po kući: novac, zlato, skuplja roba… Jedan od njih je napustio školu. Nekako su ga privoljeli za dolazak na terapiju, ali nije bio suradljiv. Nije prihvaćao ideje promjene. U tako niskoj dobi razgovor je najprihvatljivija metoda liječenja. Ponekad pomaže kombinacija razgovora i medikamenata.
– Lijek ne može liječiti komunikaciju i promjene u odnosima unutar obitelji s ciljem da se svi njeni članovi bolje razumiju. Hipoteza je da je problem i nastao negdje u obitelji pa u obitelji treba biti i riješen. No to može biti tako, ali i ne mora. Uglavnom, moj pacijent je negirao sve s čime bi ga suočavali.
Začarani krug teških situacija
Smatrao je da ga odrasli, roditelji, tlače, dosađuju mu, da on svoj život čvrsto drži pod kontrolom. Koristio je obrazac laganja znajući da istina ni za koga nije prihvatljiva. Znao je, na neki način, da radi stvari koje nisu dobre. A laganjem je to prikrivao želeći se roditeljima prikazati onakvim kakvim ga oni žele vidjeti. To je u jednoj fazi kao igra mačke i miša. Sve dok se priča ipak ne razotkrije. Posebno u početku, roditelji takve situacije teško prihvaćaju. S njihove strane najprije obično ide kažnjavanje, nerazumijevanje, prebacivanje krivnje međusobno među roditeljima pa prema djetetu. Pa krenu na terapiju pa odustanu. Sada zvuči kao priča, ali to su nezamislivo teške životne situacije za cijelu obitelj, ističe Rička Žauhar.
