Možda je i to jedan od razloga zbog kojega se ova medicinska sestra zadržala u radu kao sestra instrumentarka ili operacijska sestra u KBC-u Osijek čak 38 godina, koliko ovih dana upisuje u radni staž. Iza sestre Ilakovac je i Domovinski rat i pandemija koronavirusa, a imena pacijenata kaže odavno ne čita jer ovo je posao na kojem, kako kaže, ne znate što vas očekuje. Naime, posao sestara instrumentarki smatra se iznimno stresnim, zahtjevnim a 15. veljače obilježava se i njihov dan.
– Istina je da se do dana današnjeg u srednjoj školi učenike gotovo uopće ne priprema za ovaj posao. Tijekom moga školovanja od cijele prakse imali smo tek dva dana u sali, gdje su nam otprilike pokazali što radi instrumentarka. Meni je to izgledalo kao svemirski brod. Danas navodno postoji neka edukacija nakon srednje škole i to samo u Zagrebu. No, zapravo dogodi vam se da dođete kao mlada sestra u bolnicu i ako vas zadesi kirurgija, samo vam jedan dan dođe glavna sestra i kaže “ti si sutra u sali i učiš”. Osobno smatram da prije 25te godine sestre ne bi ni trebalo slati u sale jer je to vrijeme kroz koje mogu naučiti sve ostalo, uhodati se u osnovama svog posla i steći psihičku staloženost koja je najvažnija u ovom poslu, uvjerena je sestra Ilakovac.
Ova veteranka u operacijskim salama kaže kako je danas puno lakše jer postoji internet, te se putem različitih video tutoriala može naučiti gotovo sve što vas očekuje u sali, ali naravno najvažnije je mentorstvo starije kolegice. Sestra instrumentarka je ona koja ulazi u salu prije liječnika i priprema sve za operaciju.
– U sali su uvijek dvije instrumentarke. Jedna koja je “oprana” i ona se ne smije micati od stola, stoji uz liječnika i poslužuje ga. Druga sestra je sestra “koja dvori” i koja nije u direktnom kontaktu s pacijentom. Uglavnom sestre ovisno o vrsti operacije pripremaju sve instrumente te pacijenta za operaciju. Kada ste u sali morate biti spremni da se u trenu sve može promijeniti i zato treba reći da liječnici i sestre rade kao tim te uvijek postoji veliko međusobno povjerenje, obostrani respekt, priznaje sestra Janja Ilakovac.
Treba znati i da osim što je riječ o stresnom poslu, on je i fizički zahtjevan.
– Bude situacija kada operacija traje i četiri ili pet sati. Sestra sve vrijeme mora biti maksimalno psihički fokusirana tijek operacije i pacijenta. Nema sjedenja,nema vode, toaleta, ničega dok god ne izađete iz sale. No, kako je sva pažnja na pacijentu ni ne primjetite svoje fiziološke potrebe. Ipak ima sestara kojima je ovo bilo prezahtjevno te su tražile premještaj u ambulante ili na odjele s pacijentima. Ipak, ako ste predugo instrumentarka suočite se s problemom da vam postane nemoguće prijeći na neki drugi odjel. U našem poslu nema razgovora s pacijentima. Mi ih uspavamo i odlazimo od njih i prije nego li se oni probude, priznaje sestra Ilakovac.
Iako je prošla Domovinski rat kao mlada medicinska sestra, kaže kako joj još uvijek najteže pada hitna kirurgija i to stanja kao što su teške prometne nesreće i operacije djece.
– Danas na rasporedima gledam samo dijagnoze, nikada imena i godine jer u suprotnim danima razmišljam o sudbini naših pacijenata. Čovjek mora napraviti neki psihički odmak. Moram priznati da mi je jako teško pao i “lockdown”i početak pandemije. Pomislila sam zašto nakon uistinu traumatičnog iskustva Domovinskog rata sada moram proživjeti i nešto poput svjetske pandemije. No, moram priznati da je tjeskoba trajala možda samo oko mjesec dana. Mi smo se vrlo brzo snašli, bili smo potpuno opskrbljeni zaštitnom opremom i odradili svoj posao vrhunski u danim uvjetima. Tako da se pandemija niti izbliza ne može mjeriti s ratom, kaže Ilakovac.
Na koncu sestru Ilakovac, budući da je velik dio njezinih kolegica otišao u inozemstvo, pitamo je li ikada razmišljala o odlasku iz Hrvatske i smatra li da je dovoljno plaćena s obzirom na zahtjevnost posla.
– Kada je završio Domovinski rat svi smo svi bili uvjereni da će Hrvatska kroz pet godina postati nova Švicarska, a kada se to nije dogodilo, tamo negdje 1997. krenuo je prvi val medicinara koji je odlazio na rad u zapadnu Europu. Tada je jako bila popularna baš nedosanjana Švicarska. Najteže je bilo naučiti njemački dovoljno dobro da možete raditi u struci. Osobno sam razmišljala o odlasku u Njemačku. No, sada mi je drago da nisam otišla jer i tamo je naš posao je jednako težak, a ja sam našla mir i zadovoljstvo radom u osječkoj bolnici i prenošenjem znanja mlađim kolegicama i novim generacijama koje su uistinu iznimne, zaključuje Ilakovac.
