fbpx
Zdravstvena pismenostPsihijatar Radić o alkoholizmu u RH - 250 tisuća ovisnih

Psihijatar Radić o alkoholizmu u RH – 250 tisuća ovisnih

Psihijatar Krešimir Radić, specijalist iz Klinike za psihijatriju Vrapče upozorava kako Hrvatska prema podacima HZJZ-a ima 250 tisuća ovisnika o alkoholu i da smo među prvih pet država u EU po konzumaciji.

Koliko Hrvatska trenutno ima registriranih ovisnika o alkoholu, a kolika je tamna brojka?
Postoje izračuni Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o oko 250 tisuća ovisnika o alkoholu u Hrvatskoj. Moji kolege adiktolozi obično komentiraju da se svaki osmi ovisnik javi na liječenje. Prema učestalosti konzumacije alkohola, koju prema rezultatima EHIS ankete računa Eurostat, ured EU za statistike, naša je zemlja među prvih pet EU država.

Gdje se liječi alkoholizam u Hrvatskoj, koliko dugo traje liječenje, kakvi su rezultati te ima li recidiva i koliko?
U Hrvatskoj se alkoholizam liječi na svakom psihijatrijskom odjelu i većina županijskih bolnica ima psihijatrijski stacionar gdje pacijent može započeti takav tretman. Postoje naravno i specifične za to ustrojene jedinice s intenzivnijim programima i većim uspjehom liječenja. U Zagrebu su tri takva centra – referentni centar u KBC-u Sestre Milosrdnice, u Klinici za psihijatriju Vrapče i u Klinici za psihijatriju „Sv. Ivan“. Klinika za psihijatriju Vrapče prva je ustanovila ženski odjel za žene ovisnice.

Liječenje na daljinu

Uz to smo i prvi tele-adiktološki centar. Dakle, imamo i izvanbolnički program liječenja na daljinu. Neke ustanove imaju posebne dnevno-bolničke programe za alkoholnu ovisnost. U drugima se svim psihijatrijskim pacijentima nudi jednaki psihosocijalni tretman. Svaki psihijatar ima kompetencije za liječenje alkoholne ovisnosti tako da pomoć obitelji ovisnika mogu dobiti i u domovima zdravlja i u županijskim zavodima za javno zdravstvo te na najbližoj psihijatriji.

Naše je iskustvo da sustavnom programu liječenja alkoholne ovisnosti vrlo često prethode možda i deseci posjeta pojedinog pacijenta hitnim službama, skupe hitne neuroradiološke pretrage zbog pada i gubitka svijesti, triježnjenja i boravci u intenzivnim internističkim jedinicama, prije negoli se započne tretman, s ciljem uspostave apstinencije, stjecanja uvida u svoju patologiju i svoje ponašanje, uz motiviranje na čuvanje oporavka uz psihijatrijske preglede i obiteljske psihosocijalne tretmane u klubovima liječenih alkoholičara. Liječenje, kombinirano, bolničko, dnevno-bolničko, kasnije s tjednim grupnim psihoterapijama i odlascima s obitelji u klubove, može trajati godinama. Rezultati variraju, u pacijenata s više generacija alkoholne ovisnosti u obitelji i s pretpostavljenim genetskim nasljeđem jako su skromni.

Uspješnost 40 – 50 posto

Nisu osobito dobri ni u nekih komorbiditeta, kad pacijenti zbog svojeg psihičkog profila teško slijede dugoročne planove. Najbolji su u onih ovisnika o alkoholu koji imaju zaštitnu društvenu mrežu: ako će obitelj poticati na čuvanje apstinencije i komunicirati asertivno, ako će skloniti alkohol iz kuće i ići s bolesnim članom u tretman, ako ih čeka radno mjesto koje ne potiče sagorijevanje i gdje kolege ne piju, ako imaju prijatelje koji ih neće nuditi pićem i povlačiti k starim navikama, te naravno, ako je liječenje započeto prije nego nastupe ozbiljni problemi sa zakonom, financijama ili druge zdravstvene posljedice.

Ako bismo za uspjeh liječenja postavili 12 mjeseci bez recidiva, onda bi naši cjeloviti programi bili uspješni najviše 40-50 posto. Samostalno bi, bez stručne pomoći, možda uspjelo godinu dana apstinirati 10-20 posto ovisnika o alkoholu. Kad u taj „miks“ ubacite sve one pacijente koji više nemaju krov nad glavom, obitelj, radno mjesto, a koje hitne službe dovedu intoksicirane s ceste u bolnicu usred noći, uključimo li i njih po
deseti ili osamdeseti put u program liječenja, onda nam uspješnost stacionarnog liječenja drastično opadne. Recidivi su, dakle, česti, put do oporavka je dug, a rezultati liječenja frustrirajući. Bez liječenja, rana smrt ovih pacijenata od nekih od 300 bolesti povezanih s alkoholom je neminovna.

Rana smrt

Po spolu ima li više muškaraca ili žena ovisnika, mlađih ili starijih, odnosno koje su dobne skupine?
Tradicionalno više alkoholnih ovisnika imamo među muškarcima koji pijenjem pokušavaju riješiti i probleme s depresijom, panikom ili stresom, budući da ih zbog kulturoloških razloga oklijevaju priznati i potražiti pomoć. Mada muškarci dominantno piju i čine većinu liječenih pacijenata i dalje triput češće umiru od bolesti povezanih s alkoholom. Dakle još ih se jako puno ne liječi, puno piju i ne uspiju dobiti pomoć. Konzumacija alkohola dovodi do problema i smrti rano u životu tako da u programima imamo osobe svih dobnih skupina. Mi liječimo odrasle, pijenje kod maloljetnika posebna je tema. Sjećam se mlade odrasle osobe koja je prvu epileptičku ataku zbog alkohola doživjela s 12 godina.

U kojem dijelu Hrvatske se bilježi najveći broj alkoholičara te koji gradovi prednjače?
Ne znam nacionalnu statistiku i ne bih volio promovirati regionalne stereotipe. No ruralna područja čini mi se imaju veću popustljivost prema pijenju. Ovako na prvu bih zaključio i da najsiromašniji gradovi imaju najviše alkoholičara.

Postoje li još uvijek klubovi liječenih alkoholičara koji su im potpora u odvikavanju i ako da gdje sve?
Klubovi liječenih alkoholičara neprocjenjiva su pomoć u čuvanju apstinencije, organiziraju se i samoorganiziraju i dalje u gotovo svakoj lokalnoj zajednici. Neki se i gase jer ne postoji sustavno financiranje što je šteta. Riječ je o grupnom tretmanu za ovisnike i obitelji koje vodi stručni djelatnik. Već 50 godina postoji takva zaštita zdravlja u zajednici, model koji su rado prekopirale i druge države. Naravno, te su druge države osigurale svojim klubovima prostor, a stručnim voditeljima dostojanstveni honorar. Ulaganje koja lokalna zajednica kod nas ima je minimalno, a učinak je nevjerojatan. Kad obitelji sa „svježim“ ovisnikom o alkoholu dođu u klub i shvate da postoje drugi poput njih koji apstiniraju 20, 30 ili 40 godina to može biti snažna motivacija za ustrajanje u tretmanu.

Sustav bez kapaciteta

Koliko alkoholizam utječe na mentalno zdravlje cijele obitelji?
Alkoholna ovisnost je problem čitave obitelji. Čitave obitelji pate mentalno i socijalno zbog pijenja svog člana. Djeci strada školski uspjeh, supružnicima se pojave problemi s radnim funkcioniranjem. A zbog troška alkohola, prometnih kazni i drugih prekršaja više je i siromaštva. Bude i nasilja, vrlo često neprijavljenog, ignoriranog od strane službi. Nekad nasilnici dođu do kazne, uvjetne unatoč recidivizmu. I to je za obitelji velika frustracija i izvor problema, ponekad i točka preokreta, no nažalost prerijetko. Nažalost, vrlo često imamo i situacije u kojima obitelj više ne želi imati nikakvog posla sa svojim bolesnim članom koji pije, a usto je onemoćao, lošeg tjelesnog zdravlja, nesposoban skrbiti za sebe. Jasno, riječ je o repu događaja. Možda i kraju 30-50 godina duge ružne priče. No sustav nema kapaciteta za nošenje s time.

Što najčešće piju Hrvati, što više vole stariji, a što mlađi?
Nisam upoznat s točnim podacima no tradicionalno postoje regije gdje se u kućanstvima proizvode vino ili rakija, a onda nastavno na to i različite kliničke slike bolesti od kojih konzumenti pobolijevaju i umiru. Čitam i da se pivarska industrija hvali velikim rastom i nekim doprinosom ekonomiji.

S droge na alkohol u pandemiji

Je li točno da se broj ovisnika o alkoholu povećao u doba pandemije?
Mi smo to na adiktologiji primijetili. Pojavili su se novi ovisnici. Osobe koje su se alkoholom umirivale mjesecima. A i neki stari su zbog iscrpljivanja kapaciteta za otpornost tijekom pandemije ponovno započeli s konzumacijom. Teško im je bilo, otirači za cipele u institucijama bili su natopljeni rakijom za dezinfekciju. Domaći dezinficijensi za ruke su bazdili po špiritu, a posvuda su bili. U svojoj ambulanti imam pacijenta koji je do lockdowna konzumirao razne opojne droge pa budući da dileri nisu lako mogli preko granica lokalnih jedinica, prebacio se na alkohol.

Tijekom covid pandemije govorilo se o porastu broja ovisnika za 20 posto.Puno puta su to moji stariji kolege ponovili. Dojam je tu. No nisam siguran da to podaci i pokazuju budući  su se u županijskim bolnicama i klinikama zatvarali psihijatrijski odjeli i ukidali psihijatrijski kreveti kako bi se stvorili kapaciteti za pacijente s covidom. Svakako je moguće da je notorna nebriga države za mentalno zdravlje građana tokom pandemije i potresa pridonijela takvom trendu.

Plan protiv ovisnosti

S obzirom da je alkoholizam u Hrvatskoj najbrojnija ovisnost postoji li ili je u izradi određeni tzv. nacionalni plan u borbi protiv alkoholizma?
Krajem studenog je Vlada donijela Strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja do 2030. pa će onda, vjerojatno sljedeće godine, usvojiti i akcijski plan za borbu protiv ovisnosti. Znam da su tokom 2022. razne skupine stručnjaka i udruga pacijenata bile uključene u radne skupine Ministarstva zdravlja za pojedina područja. Nekoliko nas iz Klinike za psihijatriju Vrapče bilo je u skupini za mentalno zdravlje u zajednici. Ako su kolege u skupini za ovisnosti radili temeljito kao mi nadam se da će nastati dobar i kvalitetan dokument koji će biti temelj za razvoj novih projekata i financiranje suvremenih, znanstveno dokazanih modela skrbi. U Strateškom okviru jasno je da se u prevenciju trebaju uključiti i poslodavci i obrazovni sustav, da trebamo i kampanje i edukacije prema općoj populaciji.

Imamo li dovoljan broj liječničkog osoblja za pomoć ovisnicima o alkoholu? Je li zanemareno liječenje alkoholizma u manjim sredinama s obzirom na možebitnu  nedostupnost stručnog osoblja?
U Gradu Zagrebu postoji svojevrsni nadstandard jer lokalna vlast prepoznaje važnost zaštite mentalnog zdravlja i pomaže psihijatrijske ustanove čiji je vlasnik. Tu je velika koncentracija osoblja, dovoljan broj kreveta, praktički bez listi čekanja. Tri adiktologije na nekoliko kilometara udaljenosti, uz posebne programe, kao što su jedinice za dualne poremećaje i za ovisnost u žena u Vrapču ili dnevna bolnica za prestajanje pušenja u Jankomiru.

Bez zaštite mentalnog zdravlja

Ne samo da postoje programi za pacijente nego i edukacije za nove stručnjake. Postoje i županije bez psihijatrijskog odjela gdje imate pokojeg psihijatra u domu zdravlja ili u županijskom zavodu za javno zdravstvo. Tamo je, vjerujem, možda i problem organizirati adekvatan standard liječenja za ovu čestu i tešku problematiku. Psihijatrijske pacijente prati velika stigma, a ona je posebno izražena kad se radi o osobama s ovisnostima. Ne sumnjam da će bolnički ravnatelji rado investirati u intervencijsku kardiologiju, no dodatno ulaganje u psihijatre, psihologe, socijalne pedagoge, socijalne radnike i radne terapeute?

Ako je za programe ovisnosti, zaboravite. Ako će držati programe podrške pacijentima s karcinomom, možda. A ne preferiraju ni svi psihijatri pomagati ovisnicima o alkoholu, ima i lakšeg posla. Stigma je, dakle, razlog zašto manjka osoblja i programa u nekim sredinama.

Zaštita mentalnog zdravlja djece na katastrofalnoj je razini u većem dijelu države, a treba znati da trećina psihičkih problema nastane do 14. a polovina do 18. godine života. Tu se propušta prilika i za rano liječenje i intervencije u probleme s alkoholom.

Podijelite članak:

spot_imgspot_img
spot_imgspot_imgspot_img

Najnovije

Više iz rubrike

Izabrali čitatelji

Naše rubrike