No, Višnja Šarac, majka danas već 18godišnje Nikol, djevojke koja je za dijagnozu leukemije doznala 2018. kada je imala 15 godina kaže kako je tretman koji mali pacijenti dobiju na Zavodu za pedijatrijsku hematologiju, onkologiju i transplantaciju krvotvornih matičnih stanica KBC-a Zagreb potpuno jednak onome u primjerice Njemačkoj, te su svi pacijenti jednako važni, a za liječenje vam kako kaže ne treba nikakva veza i poznanstva jer svatko može doći do prof. dr. sc. Ernesta Bilića. Danas kada razmišlja o Nikolinoj bolesti i postavljanju dijagnoze, Višnja kaže kao joj se tada činilo da sve traje jako dugo, ali zapravo je dijagnoza postavljena u roku od dva tjedna.
– Ona je zapravo do 15te godine bila posve zdrava djevojčica koja gotovo nikad nije pobolijevala. Sve je počelo kao neka crijevna viroza, da bi se potom žalila da ju bole leđa pa su krenule glavobolje. Otišli smo kod njezine liječnice koja nas je poslala na vađenje krvi, ali je krvna slika bila dobra te je imala tek malo povišene leukocite. No, liječnica nas je ipak dodatno poslala u KBC Osijek, gdje su nas, budući da je CRP bio 30, zadržali na Zaraznom odjelu te prepisali terapiju antibioticima. No, ona je imala strašne bolove u leđima te kada smo ponovno došli na kontrolu u bolnicu više se nije mogla ustati niti da ode do toaleta. Ostala je ležati 10 dana na Infektologiji te je istovremeno naglo počela mršavjeti. Meni je već tada intuicija govorila da nešto nije u redu, prisjeća se Višnja Šarac.
Budući da liječnici nisu mogli pronaći uzrok Nikolina loša stanja poslali su je na scintigrafiju, gdje je uočeno kako postoji promjena između 4 i 5 lumbalnog kralješka, zbog čega je odmah poslana i na magnetnu rezonancu, nakon čega je bilo jasno da postoje promjene na koštanoj srži. Nakon napravljene punkcije, slutnje su potvrđene, Nikol ima leukemiju.
– Sve je to napravljeno u roku od 10 dana i mi smo tu uistinu imali sreće jer netko do dijagnoze čeka i dva mjeseca. No, ipak meni se to tada činilo kao vječnost. Odmah nam je rečeno da se dječja leukemija ne liječi u Osijeku te da odmah moramo u Zagreb. Utješno mi je bilo tek to što sam znala da Nikol idę na liječenje kod prof. Bilića za kojega sam znala da je vrhunski stručnjak. Osobno mi je najteži dio bio kako Nikol reći da je bolesna i koja je dijagnoza. No, ona je tada već bila osmi razred, a kako joj je djed preminuo od karcinoma znala je što nosi liječenje od malignih bolesti. Ipak suze nisu prestajale teći, posebno kada je doznala da će u Zagrebu na Rebru morati ostati i do godinu dana. Sreća u nesreći je bila što radim u obiteljskoj tvrtki pa sam mogla otići s njom u Zagreb, a u prvo vrijeme sam noćila kod rođaka. Prvi dani tamo su mi uistinu bili kao u magli, prisjeća se danas Višnja.
Nikolina majka kaže i kako je, kada danas gleda s odmakom, sretna što se sve događalo prije pandemije, pa je mogla boraviti kod Nikol u bolničkoj sobi od 10 do 19 sati.
U Ulmu u Njemačkoj imam sestričnu, koja ima sina, a koji je bolovao od iste dijagnoze. Jedina razlika između njemačke i zagrebačke bolnice je ta što je ona kod njega mogla biti 24 sata jer svako dijete dobije mali apartman, a svakodnevno im se donosi gotova hrana. Mi u Hrvatskoj ipak još nemamo takav standard, ali što se tiče protokola liječenja tu nije bilo nikakvih razlika, kaže Višnja Šarac.
Nikolino liječenje išlo je u tri ciklusa. Prva faza je bila udarna kemoterapija.
– To je Nikol dobro podnijela jer je imala dovoljno kilograma, ušla je u remisiju i dobro odreagirala. Naravno, najteže joj je pao gubitak kose. Nakon dva mjeseca je prvi put dobila dopuštenje da provede noć izvan bolnice. Tu nam je jako pomogla mogućnost korištenja stana udruge Moje dijete. Riječ je o udruzi roditelja djece oboljele i liječene od malignih bolesti, a koja roditeljima iz Slavonije u Zagrebu ustupa svoj stan na besplatno korištenje. To je ono što je naime u ovoj cijeloj priči najveći problem. Naime, liječenje u Slavoniji nije moguće i vi morate boraviti u Zagrebu sa svojim djetetom, a smještaj je užasno skup jer ste prisiljeni ili iznajmiti stan ili plaćati prenoćišta. Stoga nam je ovaj stan udruge Moje dijete užasno puno značio, posebno kada je Nikol znala da ima negdje gdje može doći prespavati izvan bolnice, gdje možemo zajedno ležati i gledati TV, gdje joj mogu doći baka i sestra…
– U drugoj fazi liječenja mogli smo otići prvi put na 10 dana kući i Nikol je to bilo prvi put nakon četiri mjeseca da je došla u Osijek. Liječnik nam je rekao neka ju odmah upišemo i u srednju školu kako bi joj to dalo entuzijazam za izlječenje. Treći ciklus je bio najteži jer je već bila iscrpljena. Tu je krenulo krvarenje u želucu, mjehuru i stolici. Suprug i ja smo se izmjenjivali i što više boravili s njom u bolnici. Nakon ove faze mogla je konačno kući, a liječenje je podrazumijevalo odlazak jednom mjesečno u Zagreb na lumbalnu punkciju i ubrizgavanje lijeka. Nikol je danas dobro i njezino stanje se prati u KBC-u Osijek, gdje smo posebno zahvalni na pažnji mr. sc. prim. Jadranki Arambašić. No, sve do 2025. moramo pratiti stanje i svakih osam mjeseci ići u Zagreb. Moje mišljenje je da su liječnici na Rebru vrhunski. Posvećeni su svakom svom pacijentu. U vrijeme kada se liječila Nikol liječilo se i dijete jedne saborske zastupnice, ali ona nije imala nikakve posebne protekcije, jednako je čekala u redu kao i mi i svi smo tamo bili jednaki. Nikol je u međuvremenu preboljela i koronavirus, a zarazila se u samim počecima pandemije i moram priznati da nas je uhvatila panika, ali ona je tek malo kašljala i dobila je odmah sumamed od liječnika i bolest je prošla bez problema. Čini mi se kao da je ta kemoterapija onemogućila i koronavirusu da se razvija u njezinom tijelu.
Tijekom cijele bolesti bilo je puno sumnji, šokova i teških dana, ali uistinu ne nalazim zamjerku našem zdravstvenom sustavu u liječenju našeg djeteta, zaključuje Višnja Šarac.
