Splitski doktor Jurica Nazlić specijalist je kliničke farmakologije te specijalist endokrinologije i dijabetologije. Kaže da se prema klasifikaciji šećerna bolest dijeli na šećernu bolest tipa 1, šećernu bolest tipa 2, ostali specifični tipovi šećerne bolesti (nasljedni, u bolesti gušterače, uz druge bolesti žlijezda s unutarnjim izlučivanjem, uzrokovana uzimanjem lijekova) i gestacijska šećerna bolest (nastaje u trudnoći).
Koja je osnovna razlika između tipa 1 i tipa 2 šećerne bolesti?
Razlika je u tome što je šećerna bolest tipa 1 od samog početka bolesti, inzulin ovisna šećerna bolest. Dok u tip 2 šećerne bolesti to nije slučaj. Tip 2 ima drugu patofiziološku podlogu i najčešće se javlja u ljudi s prekomjernom tjelesnom težinom koji vode sedentarni način života i najčešće imaju genetsku predispoziciju. Genetska predispozicija je puno važnija za nastanak šećerne bolesti tip 2 u odnosu na šećernu bolest tipa 1. Naši bolesnici sa šećernom bolešću tipa 2 najčešće imaju barem jednog roditelja, braću i sestre koji imaju šećernu bolest.
Kako se liječi šećerna bolest tipa 2 i zašto je zovu "tihom" bolešću?
Šećerna bolest tipa 2 se u početku liječi pridržavanjem dijabetičke prehrane, provođenjem tjelesne aktivnosti te farmakoterapijom. Odnosno jednim ili kombinacijom različitih skupina oralnih antidijabetika. Prirodni tijek šećerne bolesti tip 2 je takav da se postupno kod bolesnika povećava potreba za većim dozama lijekova ili se kombiniraju 3 i ponekad čak 4 lijeka iz različitih skupina antidijabetika. No, nakon duljeg vremena neki od bolesnika će postati inzulin ovisni bolesnici.
Šećerna bolest tipa 1 u startu bude klinički manifestna. Manifestira se simptomima poliurije ili pojačanog mokrenja, polidipsije ili pojačane žeđi te gubitka na tjelesnoj težini. U najtežim slučajevima kliničkom slikom teškog metaboličkog poremećaja tzv. dijabetičke ketoacidoze. Klinička prezentacija je razlog rane dijagnoze šećerna bolest tipa 1. Nasuprot tome šećerna bolest tipa 2 je "tiha" bolest koja zbog razina šećera u krvi koje nisu toliko visoke ne daje u startu nekakve kliničke simptome. Tako se dogodi da bolesnici razviju određenu komplikaciju i tek tada se otkrije šećerna bolest tipa 2. To znači da bolesnici ne znaju ili čak ignoriraju da su dijabetičari jedan i dva desetljeća. Pa se bolest otkrije nakon infarkta miokarda ili slučajnim nalazom u smislu pogoršanja bubrežne funkcije.
Na koje simptome posebno treba obratiti pažnju?
Za šećernu bolest tipa 1 pacijenti trebaju obratiti pažnju na pojačano mokrenje i žeđ, pogoršanje i "mućenje" vida, neobjašnjivi i brzi gubitak na tjelesnoj težini. Ti simptomi vrijede i za bolesnike koji imaju šećernu bolest tipa 2, a postali su inzulinopenični što u prijevodu znači da više nemaju svog inzulina. To je u biti upozorenje kada kod bolesnika treba obvezno uvesti inzulinsku terapiju, a ponekad ih i hospitalizirati.
S druge strane, o postojanju šećerne bolesti tipa 2 moraju razmišljati deblji bolesnici, osobe koji ne provode nikakvu tjelesnu aktivnost, koje imaju hipertenziju i povišene vrijednosti masnoća u krvi. I što se još može zamijetiti kao simptom u šećernoj bolesti tipa 2 je to da možda nešto češće pacijenti noću mokre ili su skloniji infekcijama mokraćnog trakta. No, to općenito vrijedi za oba oblika bolesti. Pojačan dotok glukoze u bubrege s posljedičnim pojačanim mokrenjem dovodi do gubitka tekućine i posljedično do pojačanog osjećaja povećane žeđi.
Imate li podatak koliko je trudnica nakon što im se u trudnoći pokazao povišeni šećer kroz vrijeme postalo šećerni bolesnici?
U svijetu se kod otprilike 2 do 10 posto trudnica otkrije tzv. gestacijski dijabetes, a u Hrvatskoj prosječno oko 3 posto. To je tip dijabetesa gdje vrijede druge vrijednosti glukoze u krvi koje daju dijagnoze šećerne bolesti. Radi se o nižim vrijednostima glukoze u krvi u odnosu na manifestni neprepoznat ili nereguliran dijabetes tip 2 ili rjeđe tipa 1. Gestacijski dijabetes nosi povećan rizik za razvoj šećerne bolesti tip 2 unutar 15 do 20 godina. Točan postotak koliko njih ga razvije, razlikuje se u epidemiološkim istraživanjima. U trudnoći valja pojačano voditi kontrolu glikemije jer su dobri ishodi trudnoća i rađanje zdravog djeteta povezani sa odličnom i strogom regulacijom glukoze u krvi.
Što je to predijabetes?
To je stanje koje nosi povećani rizik nastanka šećerne bolesti tipa 2 i nastanka bolesti srca i krvnih žila. Glavna karakteristika je hiperglikemija s vrijednostima višim od urednih, a nižim od onih koji definiraju postojanje šećerne bolesti. Radi se o vrijednostima glikemije natašte koji su između 5.6 i 6.9 mmol/l, a iza jela 7.8 do 11.0 mmol/l. Osobe s rizikom za postojanje predijabetesa su povećanog indeksa tjelesne mase, imaju hipertenziju, dislipidemiju, rođaka u prvom koljenu sa šećernom bolešću tipa 2, ženske osobe koje imaju policistične jajnike.
Je li točno da kada dijabetičar jednom počne primati inzulin da ga mora uzimati do kraja života?
To je predrasuda koja je prisutna u općoj populaciji. Događa se da inzulin uvodimo i privremeno. Bolesnici kojima inače ne treba inzulin u stanjima akutne infekcije, teže infekcije ili pojačanog napora trebaju privremeno nadomještanje funkcije gušterače davanjem inzulina. U šećernoj bolesti tipa 2 nekada se ranije uvodio inzulin. No, u novije vrijeme imamo različite skupine oralnih antidijabetika gdje praktički odgađamo uvođenje inzulina.
Koje su konkretne komplikacije šećerne bolesti?
Tipične komplikacije šećerne bolesti su tzv. mikorvaskularne komplikacije (zahvaćenost manjih krvnih žila) kao što je dijabetička retinopatija. Njihov nastanak ovisi o trajanju šećerne bolesti i vrijednostima glikemije u tom vremenu. Potom dijabetička bolest bubrega (dijabetička nefropatija) koja kod određenog broja bolesnika završi liječenjem kroničnom hemodijalizom. Dijabetička polineuropatija (oštećenje perifernih živčanih snopova) s različitim posljedicama kao što je npr. dijabetičko stopalo. Nastanak tzv. makrovaskularnih komplikacija šećerne bolesti (zahvaćenost većih krvnih žila) kao što su kardiovaskularna bolest (srčani udar), cerebrovaskularna bolest (moždani udar), periferna arterijska bolest (ampurtacije udova) su još više povezane sa stanjima dugogodišnje neliječene arterijske hipertenzije ili hiperkolesterolemije te posljedica višegodišnjeg ekscesivnog pušenja.
Vaš savjet dijabetičarima, osim da redovito uzimaju propisanu terapiju i (ili) inzulin, kako olakšati život s dijabetesom?
Cilj liječenja šećerne bolesti je održati vrijednosti glikemije što bliže onim normalnim. To je opet individualno radi li se o starijem ili mlađem bolesniku. O bolesniku koji već ima razvijene komplikacije šećerne ili neke druge bolesti gdje nisu potrebni strogi ciljevi kontrole glikemije. Mi želimo liječenjem šećerne bolesti spriječiti nastanak komplikacija. Pokazalo se kroz klinička ispitivanja i dugogodišnje kliničko iskustvo da dobra regulacija glikemije odgađa komplikacije na malim krvnim žilama. Bolesnici sa šećernom bolešću tipa 2 uz to najčešće imaju arterijsku hipertenziju te hiperlipidemiju (povišene masnoće u krvi). Dijabetičari trebaju kontrolirati arterijski tlak, regulirati težinu, vrijednosti lipida u krvi i voditi računa da provode redovitu tjelesnu aktivnost.
I na kraju, ne manje važno, trebaju prestati s nezdravim navikama kao što su pušenje, alkoholizam i nezdrava prehrana. Klinička su ispitivanja dokazala da dobra regulacija tlaka, kolesterola i prestanak pušenja, ako uz to postoji dobra regulacija glukoze u krvi, dovodi do sprečavanja ili odgađanja aterosklerotskih komplikacija na velikim krvnim žilama.
