Na području cijele Dalmacije i Hercegovine tek dvije liječnice liječe djecu i adolescente oboljele od malignih bolesti. Godišnje se u KBC Split javi deset do 15 novih pacijenata. Trenutno je na specijalizaciji troje mladih liječnika koji bi im za koju godinu trebali uvelike olakšati posao. Dječja pedijatrica, hematologinja i onkologinja s više od 33 godine iskustva je dr. Višnja Armanda koja se bavi usko specijaliziranim bolestima djece, bolestima krvi i krvotvornih organa te solidnih tumora dječje dobi od 0 do 18 godina.
Tumor ne znači rak
Pretpostavljam da u liječenju malih i mladih pacijenata surađujete s kolegama pedijatrima iz primarne medicine?
Imamo jako dobar i blizak kontakt sa kolegama u primarnoj pedijatriji koji nam uglavnom šalju ono što treba. No, ono na čemu treba više raditi su bilo kakvi tumori. To je ono gdje se još uvijek griješi. Pacijenta se prvo pošalje kirurgu što je krivo. Tumor ne znači rak, to je bilo koja vrsta izrasline. Može izrasti na koži, nosu, kosi, bilo gdje i može biti benigna. No s obzirom na dob relativno su česti maligni tumori kod adolescenata. Zato uvijek prvo treba ići hematoonkologu koji će napraviti obradu i pacijenta poslati kirurgu kad treba i ako treba.
Svaka izraslina na dijagnostiku
Što bi onda poručili pedijatrima u primarnoj medicini?
Da svaku izraslinu pošalju prvo konzervativno nekome tko se bavi dijagnostikom, a to smo mi. Ne prvo kirurgu koji će to skinuti pa čekati PHD nalaz. Nekada je to potpuno krivi smjer.
Koliko imate slučajeva da vam se pacijent javlja tek na kraju umjesto da prvo dođu k vama?
Imamo takvih slučajeva. Nažalost, još uvijek po nekoliko njih tijekom godine.
Tumori mozga
Koliko su prisutni zloćudni tumori kod djece i mladih?
Imamo dosta veliki porast isto kao kod odraslih. Osobito imamo tumore mekih tkiva (mišića, vezivnog tkiva, kože), tumore kosti, sarkomi koji su vrlo maligni tumori adolescentske dobi. Najveći broj je tumora mozga gdje se dijagnoza postavlja biopsijom, a kasnije se prima kemoterapija. Prisutna je i akutna limfoblastična leukemija koja je najčešća u dječjoj dobi. Njih imamo isto puno. Otprilike od 10 do 15 novih bolesnika godišnje što je zaista puno.
Gdje se sve u Hrvatskoj liječe oboljela djeca?
U Hrvatskoj imamo tri KBC-a u kojem se liječe oboljela djeca. Uz nas je to još KBC Zagreb i KBC Rijeka. Imamo zajednički registar te zbrajamo naše bolesnike, konzultiramo se međusobno.
Brzo prepoznati
Kakvo je preživljenje kod djece oboljele od malignih bolesti?
Ovisno o dobi, o vrsti tumora i o proširenosti bolesti odnosno stadiju bolesti. Pa tako kod akutnih limfoblastičnih leukemija, koje su u djece najčešće, imamo preživljenje kao i Europa negdje iznad 92 do 95 posto. To je odlično preživljenje. Imamo još i limfoma, Hodgkinovih, non Hodgkinovih isto kao i kod odraslih. Ako govorimo o solidnim tumorima, sarkomima mekih tkiva ili sarkomima kosti, onda preživljenje direktno ovisi o tome kolika je proširenost bolesti. Ako je to ograničeno na tkivo porijekla tu su preživljenja visoka, iznad 80 posto. A u slučaju da se radi o metastatskoj bolesti preživljenje je znatno skromnije.
Krvna slika
U kojem bi se trenutku roditeljima trebao upaliti alarm za javljanje liječniku?
Naše su kolege u primarnoj tu stvarno educirani i dosta dobro znaju kada će krenuti u obradu. Sve naše leukemije se prepoznaju relativno brzo i na vrijeme. Tada postoji takav iznered u krvnoj slici da je prisutna anemija, trombocitopenija odnosno potpuni poremećaj. Takav pacijent dođe na vrijeme na Hitni prijem ili u pedijatrijsku ambulantu, a može se dogovoriti i obrada kroz dnevnu bolnicu. Možda bi roditelji morali malo više skidati svoje dijete, tuširati ga. Normalno je da adolescenti ne vole da ih se gleda, ali dječacima treba govoriti da pogledaju svoje testise jer imamo seminoma u vrlo ranoj dobi te raznih vrsta izraslina, no treba provjeravati i limfne čvorove. U slučaju da ne dopuštaju da ih roditelj gleda onda im stalno treba sugerirati da se sami pregledavaju i potom kažu roditeljima sve što primijete na sebi. Imali smo slučajeve gdje su djeca krila primjerice otok limfnih čvorova.
Jesu li modrice po tijelu djeteta uvijek opasne te treba li bol kosti u toj dobi zabrinjavati?
Modrice nisu uvijek opasne. Ako roditelj zna da je to modrica nakon neke traume ili udarca, ali ako postoje modrice koje se pojavljuju, a dijete se ne sjeća da se udarilo onda se treba javiti liječniku koji će napraviti osnovni laboratorij. To su mahom, kako mi zovemo, bolovi rasta. Ne mora biti zabrinjavajuće, ali ako duže traje ili je bol u određenom zglobu, ako su bolovi jaki da povremeno zahtijevaju analgetike onda je to za javljanje pedijatru pa će on vidjeti trebaju li daljnje obrade. Bude u ambulanti dosta djece i adolescenata s bolovima kostiju, no na kraju ne bude ništa opasno.
Sarkomi tkiva ili kostiju
Koja dob je najrizičnija za onkološke bolesti kod djece?
Akutna limfoblastična leukemija najčešće zahvaća djecu od 2. do 7. godine i tu je prognostički bolest najbolja. Kod leukemije adolescenta od 15. do 16. godina se bolest ponaša drugačije odnosno kao bolest odraslog pa su komplikacije teže i češće, a rezultati skromniji iako se i dalje držimo iznad 90 posto. Solidni tumori, pogotovo sarkomi mekih tkiva ili kostiju su češći kod adolescenata od 12. do 17. godine.
Koji je osjećaj gotovo cijelu karijeru od 33 godine raditi s pacijentima koji se bore za život?
Dušu mi pune pacijenti koji su izliječeni, pogotovo kada ih sretnem nakon deset ili 15 godina. Oni sada već imaju svoju djecu i prekrasno ih je sresti. Puno mi je srce i nema te plaće koja to može zamijeniti. Ali događaju se i tragedije da izgubimo pacijenta no tu svatko od nas ima svoje mehanizme. Ja bježim u prirodu, na moj Brač. Ipak su to djeca koja toliko vremena provode s nama. Znam biti tužna danima, zatvorim se u sebe.
Drugo mišljenje
Možemo reći da djeca i adolescenti imaju adekvatno liječenje, zar ne?
Imamo sve lijekove koji postoje u svijetu. Do transplantacije oni sve uglavnom odrade u Hrvatskoj. Ako tražimo nešto vani onda su to eksperimentalni programi ili kada roditelji traže bolje uvjete provjeravaju odlazak u Ameriku. Roditeljima pacijenata dajemo informacije i otvoreni smo dogovoriti im sastanak ukoliko žele konzultirati vanjski centar. U onkologiji ne smije biti taštine jer više ljudi više zna. Ja sam uvijek spremna da se čuje drugo mišljenje. To je normalno i ljudski te omogućeno svakom pacijentu.
