Preminula je doktorica Sadika Biluš. Ovaj narod ne može joj dovoljno zahvaliti. Nadam se da smo to svi skupa znali makar donekle pokazati za njezina života. Vukovarska heroina, hrabra liječnica, borac, pokatkad smo je svime kitili, ali realno govoreći ne postoji u rječniku ta jedna prava riječ za ovu ženu. Ako nikako drukčije, znate tko je ova doktorica? Ona lijepa plavuša koja stoji ispred veselina šljivančina ( namjerno i svjesno mala slova imena zločinca) 1991. ispred vukovarske bolnice. Kadar je to koji ćete moguće vidjeti jednom godišnje, oko vukovarske obljetnice… Stoji drčno i ponosito. Preživjela je Vukovar, spašavala glave u tom podrumu svima redom, preživjela je srpski logor. Doživjela je i preživjela užase koje nijedno živo biće ne bi smjelo vidjeti ni u filmu. Način na koji je o tome govorila… Samo iznimni ljudi, poseban duh, to može.
Nakon potresa na Banovini pomagala je pacijentima u svojoj poliklinici u Velikoj Gorici gdje je živjela. Iz Ministarstva zdravstva su uputili sućut i naveli da je odlikovana Medaljom časti Hrvatske liječničke komore te da će “njezino ime ostat upisano u kolektivno pamćenje kao simbol hrabrosti, suosjećanja i ustrajnosti”. Ostat će i mora ostati puno više od note u kolektivnom sjećanju. Pogledajte i poslušajte što je žena hrabrost, što je čovjek u pravom smislu riječi, u filmu Ćelija za doktoricu iza kojeg stoji njezina prerano preminula kćerka Marina. Poštovana doktorice, hvala vam.
