Pozdrav, željela bih podijeliti jednu svoju i majčinu životnu priču koju smo prošle sa ocem alkoholičarem (kojeg više nema, preminuo je prije dvije godine), u cilju da nekome pomogne da shvati kako alkohol uništava živote cijele obitelji i da izlaz postoji samo ga treba prihvatiti. Pa evo ako želite objaviti bit će nam drago, poslala nam je email Danijela Ćuk čije pismo prenosimo u nastavku.
Dragi ljudi, u dogovoru sa svojom mamom, odlučila sam napisati članak što znači biti alkoholičar, ali ne beskućnik, već onaj tko ima sve u životu, a izgubi jer je dopustio da bolest alkoholizma zavlada nad njim. Pa eto,možda nekome pomogne.
Evo primjera iz života moje mame i mene, a poanta je da ljudi koji se bore s alkoholom shvate da ukoliko se sami ne počnu liječiti i dopuste da im alkohol postane najbolji prijatelj, velika je vjerojatnost da će izgubiti sve što imaju i ostat će sami i prepušteni sami sebi. Naime, moj pokojni otac je bio godinama alkoholičar, valjda otkad ja znam za sebe.
Na početku je to bilo malo, pa onda još malo više pa još više i na kraju više nije znao vladati sam sobom.
A imao je sve. Imao je moju mamu, imao je mene, a i svoje roditelje dok su bili živi (danas više nisu kao ni on, nažalost).
Ne mogu reći, kad je bio trijezan, bio je ok. Imali smo mi i sretnih trenutaka…Malo, ali bilo je i toga i to mi i ostaje u sjećanju.
Nije bio ista osoba
Ali kad ga je obuzeo alkohol, on nije bio svoj, nije znao što govori ni što radi, kao da nije bio ista osoba. Kad smo ga pitali, zašto pije, odgovorio je:To znam samo ja. Nisam imao sretno djetinjstvo. Nikad nisam bio kao druga djeca i to je ostalo u meni. Poslije nam je ispričao što ga je točno mučilo.
Kad smo mu govorili da sad ima svoju obitelj, ima nas…Već je bilo kasno, alkohol ga je uzeo pod svoje.
S vremenom se moja mama razboljela, postala je invalid (80%), hoda na dvije štake koliko može.
Tu je postalo tada još teže. S obzirom da je njega tada alkohol uzeo pod svoje, on više nije ni bio svjestan da je ona bolesna, nemoćna i da riječi koje je on znao izgovarati upućene njoj nisu bile normalne.
Izabrao je drugu stranu života
Upućivao joj je pogrdne riječi, riječi poniženja, uvrijede, kao da ona ništa ne vrijedi, da ona bez njega ne može živjeti… S obzirom da je u dogledno vrijeme ostao bez posla zbog alkohola, znao je novce tražiti od moje mame(koja je imala skromnu mirovinu), tako da njoj nije ostajalo skoro ništa za nju samu (ja sam se preselila u Rijeku). Ako nije dobio novce od nje, ucjenjivao ju je da joj neće ići u trgovinu ni po lijekove ni ništa, i naravno, morala mu je dati.
Tako je bilo godinama, i nakon bakine i djedove smrti (koji su nam inače uvijek dok sam bila mala donosili svježu ribu koju je djed upecao, voća, povrća, i pomagali su nam preživjeti) sve je postalo još gore.
I otac i majka su se preselili u njihovu kuću, i tada je alkohol preuzeo glavnu kontrolu nad očevim životom.
Pao je u tešku depresiju, koristio je lijekove skupa s alkoholom i to je nešto od čega bi svaki čovjek poludio jer je zaista bilo prestrašno. A imao je moju mamu, imao je kuću, imao je mene… Mogli su skupa lijepo živjeti i uživati u svojoj starosti. No, on je izabrao drugu stranu života. Nije se htio liječiti, odbacivao je sve naše prijedloge, pomoć, njemu je bilo bitno samo da ima alkohol iz sebe… Počeo je gubiti obitelj.
Zahvala Sigurnoj kući u Vukovaru
Naravno, mama je sve to prijavljivala redovito institucijama kao psihičko nasilje, oni su tvrdili da to ne postoji. I dokle god se nešto ne dogodi, oni tu ne mogu ništa. Kako onda žrtva nasilja da prijavi nasilje i da vjeruje bilo kome ako je se ne zaštiti na vrijeme? S obzirom da je moj otac jednu večer bio toliko pod utjecajem alkohola da je tjerao moju mamu iz kuće, ona je pozvala policiju, zatim centar za socijalnu skrb i otišla je u Sigurnu kuću u Vukovaru.
Tamo je dobila svu potrebnu pomoć, zaštitu, podršku i od srca se zahvaljujem svim ženama i osobama koje su joj pomogle. Tada se odlučila i rastati od mog oca. S obzirom da je on nakon što je ona otišla od njega nastavio piti još više, u međuvremenu se i razbolio od pneumonije pluća, nije mogao više jesti, primjetno je mršavio i preminuo je. Dakle, moj otac nije bio beskućnik, ali je umalo tako završio.
Jer, nakon što je on preminuo, saznali smo da se zadužio na sve strane, kuću od bake i djeda je stavio pod hipoteku i umalo smo ostali bez nje. A sve to zbog alkohola… Jedne boce koja se pretvorila godinama u jako puno boca koje su svima uništile život.
Sagledati što je dovelo do alkoholizma
Nakon što je moja mama izašla iz Sigurne kuće i vratila se u bakinu i djedovu, nekako je uz pomoć brata uspjela spasiti da ne izgubimo kuću. Kuću koju je moj djed sam izgradio svojim rukama, u koju je uložio toliko truda i ljubavi, u kojoj sam imala sretno djetinjstvo, a i u kojoj sam provela svaki blagdan kod bake i djeda.
Ono što sam htjela vam reći svima je to da zaista postoje alkoholičari koji to postanu zbog nekih određenih okolnosti (tu bi već trebalo dublje ući u srž problematike). Ne žele se liječiti već će radije izgubiti sve zbog alkohola, ali da čak i u njima treba sagledati što ih je dovelo do toga da to rade.
Ali, evo primjer moj otac nikad nije bio beskućnik pa je bio alkoholičar cijeli život, ali to je lako mogao postati da je ostao živ.
Ja sam mu oprostila, moja mama isto tako, zbog vlastitog mira. Zaboraviti je već malo teže. Nije mi bilo ovo lako pisati, ali željela sam da shvatite koliko alkohol može uništiti život cijeloj obitelji. Ako čovjek ne želi da mu se pomogne, vi ga ne možete prisiliti na to jer je zakon takav, a njega očito nitko neće promijeniti. Iako je eto ovo primjer koliko alkoholizirana osoba može ugroziti život cijeloj obitelji.
Psihičko nasilje ostavlja trajne traume
Danas još uvijek žrtve nasilja ostaju nezaštićene jer dokle god postoje tvrdnje da psihičko nasilje ne postoji, nitko neće učiniti ništa da zaštiti osobu koja to proživljava. A kako moja mama kaže, psihičko nasilje je ponekad i gore od fizičkog jer ostavlja trajne traume, što je sigurna sam i istina.
Ona je sad mirna, radi svoje origami radove, dobila je inkluzivni dodatak koji joj uveliko pomaže jer bez njega ne bi mogla preživjeti i zaista je druga žena.
I vjerujte mi, još uvijek ima podršku žena iz Sigurne kuće iako je prošlo dvije godine kako mi je otac preminuo. I moja majka unatoč tome što je prošla, uvijek me je učila da nikad ne treba nikoga osuđivati bez da se sasluša, pokuša shvatiti i pomoći ako se može. Ako se ne može, onda ne može. Ali treba pokušati uvijek. I kolikogod ljudsko zlo vladalo ovim svijetom, u mom srcu nikad neće zasjeniti potrebu da pokušam, pa ako i ne uspijem i taj neuspjeh je jedno iskustvo. Eto, ona itekako još uvijek i bez obzira na štake ide u grad, bori se, ne da se i itekako može! Nema toga tko može nekome govoriti da nešto ne može!
Pjesma Sanje Knežević
Tako da izlaz postoji, samo ga je ponekad zaista jako teško pronaći jer živimo u državi u kojoj ljudski život, nažalost, jako malo vrijedi jer zakon ostaje isti, a žrtve i dalje nedovoljno zaštićene.
Uz članak dodajem pjesmu podrške Sanje Knežević, koju je napisala srcem i dušom. Hvala Sanja!
GLEDAM STARCA KAKO PIJE
Gledam starca kako pije
kako kroz bolest luta,
nitko da mu ruku pruži
da ga barem skloni s puta.
Njemu je teško i vjere nema
na počinak on se sprema,
tu na ovoj klupi on spava
nema obitelj, sam sanja.
Alkoholom dušu liječi,
da bar ima koga da ga spriječi,
ali otišli su svi od njega
nikog osim tišine nema.
