Ako je ostao netko tko nije mršav u ovoj zemlji, neka se javi! Kako drukčije i što drugo reći na hiperinflaciju “debelih” poruka i sijaset udara sa svih strana o potrebi za mršavljenjem. Čini se sve skupa da kod nas uskoro više neće biti čovjeka s nešto mesa na kostima. Hoćemo li stoga svi uskoro postati zdraviji i zdravi? Ili slobodno možemo i mršavi nastaviti pit, pušit i ne kretat se?
Dosta je parodična pritom ostala realnost: škole bez dvorana, dva sata tjelesnog tjedno, vanškolske sportske aktivnosti cijenom kao da pripremamo svi redom olimpijce, užina koja čini biskvit s kilom šećera, redovito javno izlaganje podataka o Hrvatima kao sjedilačkoj naciji koja se em ne kreće em ne jede voće, povrće, ribu itd.
Doista, da se čovjek upita pa tko je ovdje lud?
Nema spora i uostalom tako je kod nas i klasificirano; debljina jest bolest i jest dijagnoza. Samo smo dolaskom lijekova za mršavljenje “preskočili” sve stepenice do recepta. I na povišeni tlak doktor prvo reagira s promjenama životnih navika. Tako će i kad dođemo s povišenim kolesterolom. Pa kad vidi da ne uspjevamo, da ne ide (a da pritom ne lažemo kako smo poslušali savjet liječnika!), idemo korak dalje.
S viškom kilograma, čini se, taj se dio izgubio. Osim podataka o prodaji lijekova za mršavljenje, ovo mogu reći i govorim samo na temelju okoline u kojoj trenutačno poznajem otprilike jednak broj ljudi koji se pikaju ovim lijekovima i onih koji ih (još) ne koriste.
Nisam liječnik i Bože sačuvaj da izigravam liječnika ili se iole petljam u takvo nešto, ali s tim omjerom nešto nije u redu. Možda je ovaj “uzorak” oko mene samo statistička pogreška? No pogreška nije prostim okom vidljiva pošast. Jer barem polovica “ovih mojih na mršavljenju” realno za tim nema potrebu. Objektivnih par kilograma viška, onih par koje su naprosto rezultat godina, hormona, promjene naprosto cijelog tijela nakon 40te! Zar je to danas bolest?
Poštedit ću i vas i sebe argumenata koje čujem u to ime. Dovoljan mi je, laički rečeno, naglašavam – laički, novi element u ovoj priči – skrivanje korištenja ovih lijekova. Pa otkad je normalno skrivati (sramiti se) da koristimo lijek pobogu?! Osim kad znamo da smo pokleknule (da, u mojoj priči su to nažalost mahom žene) pred trendom u godinama kad bi si žena stvarno trebala biti, što kažem, dobra sa sobom, sigurna u sebe i u svoju pozadinu.
