Čekanje na reumatologa muči popriličan broj bolesnika u Hrvatskoj. Stanovništvo stari pa su reumatološke bolesti zastupljenije. Dok se čekanja produljuju, bolesnici zapravo i ne znaju što se događa unutar zdravstvenog sustava. Neke od razloga pojasnila nam je dr. Marija Rogoznica. Specijalistica reumatologije u Talassoterapiji Opatija predsjednica je Povjerenstva za mlade liječnike HLK.
– U Hrvatskoj nas je relativno malo, svega 62. U Primorsko goranskoj županiji nas je devet. U mojoj ambulanti je čekanje više od 6 mjeseci. Imamo jako velik priljev bolesnika iz Istarske županije. U Istri je deficit reumatologa. I ne samo u toj županiji.
Brže pregledavanje smanjuje kvalitetu
U Karlovačkoj je samo jedan reumatolog, u Ličko senjskoj nijedan. Tako da pokrivamo širok geografski prsten od četiri županije. Čekanje je neminovno. Ja ne mogu dnevno pregledati više od 15 pacijenata. Mogu, ali ne želim to činiti nauštrb kvalitete. Ne želim da se čekanja smanje tako da smanjim kvalitetu rada kako bi ljudi na pregled stigli brže, kaže dr. Rogoznica.
Zašto nema više mladih liječnika, u ovom slučaju reumatologa kojih je očito potrebno više? Na to pitanje dr. Rogoznica odgovara razlozima koji mlade odvraćaju od dijela specijalnosti.
Kako kaže, neki su mladi liječnici vidjeli koliki je pritisak, zahtjevnost rada u dijelu liječničkih specijalnosti. I zbog načina kako je danas postavljen sustav i zbog nedostatka određenih specijalista. Poput primjerice anesteziologa, ali i drugih.
Dermatologa i okulista više nego abdominalnih kirurga
Mladi liječnici danas kad se može birati specijalizacija žele kvalitetno raditi, ali imati i mogućnosti kvalitetno živjeti. Odlaze u specijalizacije na koje ne vlada takav pritisak. Ili se kao primjerice dermatolozi mogu uputiti u privatne vode izvan javnog sustava zdravstva.
Podsjeća na primjere kada se na ponovljene natječaje za četiri mjesta abdominalnih kirurga jave svega dva kandidata. U isto vrijeme se na natječaje za dermatologe, okuliste ili neke druge specijalnosti javi četiri puta više od traženog broja kandidata.
Pojedine dijelove sustava, poput primjerice dijagnostike liste čekanja opterećuju. Ne uvijek s utemeljenim medicinskim indikacijama. Kakvo je stanje s reumatologijom, dolaze li specijalistima ljudi s ranom ili poodmaklom bolešću. Dolaze li na vrijeme da bolest mogu dobro kontrolirati ili je pritisak dijelom nepotreban?
Gradsko stanovništvo rjeđe medicinski zanemareno
– Stanje se razlikuje geografski. Generalno ljudi iz grada su većinom predijagnosticirani i preliječeni, da tako kažem. Ljudi koji žive u područjima gdje se radi npr. na poljima ili iz sličnih područja, znaju doći u vrlo poodmaklim fazama bolesti. Kod tog se dijela stanovništva izvan gradova i velikih naselja vidi da su bolest godinama zanemarivali, objašnjava.
Postavlja pitanje: Zašto kao specijalist reumatolog ne bih jednom mjesečno otišla primjerice u Ogulin ili Pazin kako bi njezina specijalnost bila dostupnija stanovništvu koje tog specijalista nema?
Odgovornost lokalne samouprave
Samoinicijativno se nekim sredinama i ponudila, ali odaziva nema. Danas, naime, kada je nedostatak dijela specijalista jako izražen, ustanove sklapaju ugovore o suradnji kako bi pokrili potrebe. Dakle, moguće je osigurati specijalista i na takav način.
Što je onda moguće rješenje?
– Da djelujem na razini lokalne samouprave pitala bih se da li moja populacija treba da nekog stručnjaka dovedemo? Meni se čini da to ne može biti prepušteno nijednom pojedincu. Niti nečijoj slobodnoj volji. Boljoj ili lošijoj politici spram zdravstvenih potreba na terenu. Uvjerena sam da se takva pravila trebaju propisati s nacionalne razine, mišljenje je dr. Rogoznice.
Nedostatak specijalista
Praksa već pokazuje, a budućnost će to učiniti značajno širom pojavom, da se ustanove i same funkcionalno povezuju. Stručnjaci iz većih centara i ustanova prema međusobnim ugovorima odlaze tamo gdje ih nedostaje.
Dr. Rogoznica potvrđuje da će to biti nužnost. Reumatologa nema u 5 županija!
– Kolegica je pred mirovinom. Sedam godina je tražila nasljednika ili nasljednicu, ali nije joj odobreno. Po jedan reumatolog radi u Međimurskoj i Varaždinskoj te Koprivničko križevačkoj županiji. Rekli smo jedan i u Šibensko kninskoj, kolegica je na porodiljnom. U Dubrovačku županiju reumatolog dolazi jednom mjesečno. U Sisačko moslavačkoj jedan je reumatolog. U Istarskoj, jednoj bogatoj županiji, jedna specijalistica jedan dan u tjednu radi reumatologiju, a druga radi 4-satno radno vrijeme.
Nema strateškog planiranja
Što to govori o planiranju kadrova koji su trebali biti školovani tj. ići na specijalizacije prije najmanje 5 ili 6 i više godina, da bi danas počeli raditi? Stručnjaci se slažu da bi zapravo strategija trebala obuhvaćati planiranje i početak specijalizacije najmanje 10 godina prije nego mjesta ostanu prazna.
Dr. Rogoznica kaže da mi zapravo strategiju nemamo. Nacionalni plan specijalističkog usavršavanja odnosi se na razdoblje od 5 godina. Smatra to apsolutno nedovoljnim rokom za nužno planiranje. Kada mladi liječnik krene na specijalizaciju, iskusniji ga na poslu ne očekuju prije 10 godina. Postoji doba kada u počecima rada moraju steći određena znanja. Ali ističe, riječ je i o životnom periodu kada mladi formiraju obitelji, dobivaju djecu i očekivano je da se te životne potrebe i realno uvaže.
Procjena je da za osnovni screening treba bar jedan reumatolog po županiji. U većim centrima možda i više.
Reforma specijalizacija
Ali netko mora snimiti stanje, vidjeti dob kolega, planirati nove specijalizacije i dugoročnom strategijom prevenirati nedostatak stručnjaka. Kako ih potaknuti na specijalizacije, i jednako važno, na ostanak posebno je pitanje.
– Zalažem se za nacionalni plan specijalizacija. Mi bismo svi trebali biti specijalizanti RH ili pojedinih regija u zemlji. Tako da možemo u bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi te regije, po potrebi raditi.
Druga mjera bi u okviru reforme specijalizacije uključivala neke poticajne mjere. Dok specijaliziraju kolege moraju dvije godine raditi u nekom većem centru. Primjerice, kolege iz Šibenika rade u Zagrebu. Katkad imaju po dvoje male djece. Plaćaju stan u Šibeniku gdje je obitelj i u Zagrebu gdje možda specijaliziraju. Zagreb ima oko 900 specijalizanata, i svi smo ma otkud došli za to vrijeme liječili pacijente koji su se liječili u Zagrebu. Zašto ne bi zagrebačke ustanove dale neki poticaj specijalizantima poput ponude gradskih stanova, privremeno.
Brine li stanje lokalnu samoupravu
Kao treću mjeru navodi jedinice lokalne samouprave.
– Ljudi u njima morali bi promišljati potrebe svojih stanovnika. Ili planirati poticaje da dobiju specijaliste koji im nedostaju, povremeno ili privremeno. Ili reći, ne nas jednostavno to nije briga, neka bolesnici odlaze u druge županije, navodi.
Zna se primjer Švedske u kojoj na sjever odlaze oni koji žele više zaraditi i tako si osigurati budućnost. Barem privremeno taj klimatski negostoljubiv kraj odredište je specijalista. Zašto se ne bi na otocima koji to mogu ponudilo olakšice specijalistima, pita ova liječnica. Dovest će se u pitanje kontinuitet i dostupnost zdravstvene zaštite stanovnika u važnom dijelu medicinskih djelatnosti. I produljivati čekanja koja su samo epilog početnog neplaniranja i nedostatka strategije.
Zabrinjavajuća budućnost
Strategija ne ide bez osluškivanja struke koja zna koji deficiti i gdje se pojavljuju. Ali za nju mora postojati i nacionalna politička volja.
Mlade specijalizantice koje dolaze u Zagreb nemaju pravo na dječji vrtić u Zagrebu iako imaju tu sreću da mogu biti s obitelji. Čini se banalno, ali nije. I ako nikog ne zabrinjava što županije ostaju ne samo bez reumatologa nego i drugih značajnih stručnjaka, teško je govoriti o budućnosti.
Primjeri bolje prakse
Evo i primjera bolje prakse.
– U Talassoterapiji imamo jednog specijalizanta reumatologije i uskoro ćemo dobiti još jednog. Jedna kolegica je pred mirovinom za pola godine, a druga za 10 godina. Mi se već spremamo za novu situaciju. U KBC-u Rijeka imaju 2 specijalista reumatologije i 5 specijalizanata. Sada su se ekipirali iako jedno vrijeme nisu tako dobro stajali. Ali, ne zaboravimo govorimo o većim centrima, koji bi trebali i još veći broj kadrova, a što je s malima? Dakle, ako pomognemo kolegama da ostanu u struci, u zemlji, svi smo na dobitku. Kao što u konačnici kada dugo i skupo školovanje specijalista prepustimo odljevu u inozemstvo, u konačnici smo svi na gubitku, zaključuje dr. Rogoznica.
