Apel onkoloških udruga koje ukazuju na činjenicu da nema radiologa, nema dijagnostike, nema kemoterapije i drugih lijekova, a bez odgovarajućih se dijagnostičkih radioloških procedura odvijaju neodgodivi onkološki kirurški zahvati, poziva na savjest, ukazuje na svu muku teških bolesnika pa i onih koji ga liječe.
Zapravo netko treba odgovarati: Ali, kako? Kad su već svi eksperimenti takozvanih reformi i sanacija pregazili preko sustava, i tako nekolicinu puta. Koliko danas vidimo, neuspješno.
Kadgod iz ruku ispusti sudbinu svog bolesnika zdravstveni sustav, sa svim onim razinama koje ima od dna do vrha zdravstvene strukture, zapravo gubi kontrolu nad vlastitom sudbinom jer je bolesnik rezon njegova postojanja.
Zašto bi bolesnike, koje ovrše kod svakog manjeg neplaćenog duga, uskrate im lijek za zloćudnu bolest s kojom se trke trče u minutama, na odista razvijenim onkološkim ustanovama, netko uopće slušao?
Ugroženo pravo na zdravlje
Zašto bi, kad ne sluša profesionalce, ni onu čitavu bujicu pametnih mladih pa i manje mladih ljudi koji su se mukotrpno školovali i nisu otišli stvarati velika bogatstva nego udobno i pristojno živjeti od svog rada, u okolini koja je za to stvorila uvjete, u razvijenim zemljama ne samo Europe nego i diljem svijeta. I mahom slove kao vrsni medicinski profesionalci.
Zašto bi dakle, itko odgovarao za presedan kojem upravo svjedočimo, kad se povijest te bolesničke agonije ponavlja kao onaj beskonačni dan: bolesnici ne mogu sustići sofisticirane radiološke pretrage, kako bi sustigli povjerenstvo, koje ne može sustići lijek, kojeg netko ne može isporučiti jer ga netko nije platio… I tako godinama dok korona ne otkrije sav jad i bijedu, ne profesije, jer ju nitko ništa i ne pita, nego poput Deus ex machina vadi objašnjenja, sve jedno gore od drugoga. To je kao da umjesto reanimacije organizirate seminar o tome kako je reanimacija dobra.
Bolesni ionako nisu nikakva politička stranka, ali jedini izlaz za one koje misle preživjeti je otići privatno po sve usluge koje ne mogu dobiti u javnome zdravstvu i zatražiti refundiranje od HZZO-a, a ako treba dignuti tužbe jer zakon im jamči uslugu kad je od bitnog utjecaja na zdravlje.
Što je pacijente/osiguranike briga koji se lobi bori s kojim, tko koga politički nagurava ili tko kome smješta? Država bi morala hitno postati vidljivom, učinkovitom i djelovati, ne samo po zakonu nego i Ustavu koji jamči pravo na zdravlje. Malo je reći da je ono ugroženo. Što dakle, bolesnike briga, tko je spajao bolnice i jedinu nacionalnu instituciju za rak, nekad izvrsni Institut za tumore kojeg ima svaka normalna država, “utopio” u Vinogradsku? Bolesnik je osiguranik i plaća ono što država od njega zatraži.
Nije skupo zdravlje nego bolest
Korona je otkrila kakav je sustav koji ne cijeni izvrsnost nego neke druge karakteristike. Pacijenti trebaju naći odgovarajuće političke, pravne i sve druge oblike zaštite ako treba i kolektivno. I – sankcije. Na fraze poput one kako je zdravlje skupo i država ne može svima sve osigurati, može se odgovoriti samo gorkim cinizmom; pa bolesni to najbolje znaju jer toliko toga već plaćaju i sami. Zašto stoje privatni kapaciteti,radiološki i svi ostali, ionako ih i privatnicima, kad ih plaća HZZO plaća po svojim cijenama koje sam određuje. Dok se razračunavaju međusobno neka sada neki vjerodostojan lider izađe pred lice javnosti i kaže ugovorit ćemo ako treba i privatne radiologe i dijagnostiku za svoje najteže bolesnike? Samo tako može pokazati da brine. Ne, nije zdravlje skupo, nego je bolest skupa.
