Rano je ostala bez tate pa se o njima brinula mama, a za najstarijega brata Nika koji je od nje stariji nepune dvije godine, Martina je do danas izuzetno vezana.
-Brat je kad je imao dvije godine pao s visine od 6 metara i zadobio ozljede koje su za posljedicu imale probleme s centrom za govor, ravnotežu… Sve je imalo veze s oštećenjima mozga, problem su mentalna oštećenja, govor, ravnoteža. Liječnici su nam rekli da bi se govor mogao vratiti, što će također nositi određene posljedice. Tako je i bilo. Govor se nakon nekog vremena vratio, ali su neki drugi centri oslabili ili se potpuno oštetili.
Martina se ne sjeća tog vremena, bila je jako mala i sve o nesreći zna po pričama roditelja i obitelji.
-Moja prva sjećanja su period moje vrtićke dobi i osnovna škola jer sam s bratom išla u istu osnovnu školu. Kad smo prešli u veće razrede pratili smo se. Sjećam se dobro tjelesnog. Ostali razredi su imali spojen npr. 5 a i b razred, a mi ne. Nas su baš zbog moga brata Nika spojili viši i niži razred da mu ja pomognem ako mu nešto ustreba. Sjećam se perioda kada bi mi profesor iz tjelesnoga rekao kako sam ja dobra sestra i koliko pomažem bratu. I često sam razmišljala – bih li ja bila manje dobra osoba da sam zaboravila da njemu treba pomoći i otišla s prijateljicama. To su često moje misli…
Bez mjesta u školi
Danas Martina i Niko imaju 35, odnosno 36 godina, a u vrijeme njihovog osnovnoškolskog obrazovanja u Konavlima, sve je bilo drugačije. Integracija djece s teškoćama u školski sustav nije bila uobičajena, pa se Martinina mama nakon završetka četvrtog razreda po prilagođenom programu, sama suočila s činjenicom da u školi za Nika nije bilo mjesta. Rečeno im je da bi bilo dobro da se prebaci u školu za djecu s teškoćama u razvoju. Smatrali su da će za njega prelazak na nastavu u kojoj će iz sata u sat mijenjati učionice i različite profesore biti traumatičan. Nikova mama bila je protiv toga, ali nije znala kako to promijeniti. I onda se sve posložilo u pravom trenutku.
-Mama je napravila sve da do toga ne dođe. Pozvana je na razgovor na kojem joj je rečeno da je škola sa stručnom službom odlučila Nika prebaciti u drugu školu. Nije bilo prostora da se ona izjasni, da kaže da ona ne misli tako. Što se njih tiče, to je bila gotova stvar. Pisala je mama svima. Gradu, županiji, ministarstvu, ne znam više ni sama do koga je došla. A onda je jednog dana gledala emisiju na HRT-u u kojoj je tadašnja ministrica obrazovanja (Ljilja Vokić, op.a.) rekla da svako dijete s teškoćama u razvoju ima pravo biti u redovnoj školi, s djecom koja su zdrava. Smatrala je da je to potrebno i djeci s teškoćama kojima netko može pomoći, ali i djeci redovnog razvoja koja mogu vidjeti druge u potrebi i shvatiti da nismo svi isti. Na kraju je mama pisala ministarstvu i cijelo je ljeto bila na iglicama. Dva ili tri dana prije početka škole, prije početka tog petog razreda, dobila je rješenje u kojem mu je odobren nastavak školovanja po prilagođenom programu u redovnoj školi. To se pokazalo kao fantastična stvar. Moram reći da je imao divan razred, svi su ga super prihvatili. I dan danas ti odrasli ljudi pitaju za njega kad me sretnu, a on se sjeća svih iz razreda imenom i prezimenom. Dok se moglo, zvali su ga i na zajednička okupljanja i tome se jako veselio. Školski dani u tom razredu bili su čudesni. Oni su njemu došli ko naručeni, ali i on je njima bio potreban.
U tim višim razredima osnovne škole Niku su u neki predmeti išli dobro, a neke nije mogao savladati. Ali petice, one koje je dobio, bile su definitivno zaslužene.
-To je bilo jako zanimljivo. Nije mu išla matematika, fizika, kemija. Sve što je trebalo shvatit i logički zaključit nije mu išlo nikako. Ali predmeti koje je trebalo zapamtiti, recimo zemljopis ili povijest… Nije bilo boljeg i uspješnije ocijenjenog učenika od Nika. Ja bih mu čitala, a on je pamtio. Te povijesti se jako dobro sjećam. Najzasluženija ocjena u razredu.
Martina je vodila Nika sa sobom uvijek i svugdje, kad god je mogla.
-U tom je razdoblju kad smo bili mladi u Konavlima bilo jako puno zabava. E sad, ako se ja spremam na zabavu, on me gleda i pita gdje idem i može li sa mnom? E, pa gdje sam god mogla, vodila sam ga sa sobom. U tom sam razdoblju shvatila da Niko voli pjevat, da voli plesat, da voli muziku, da ima ritma, ima sluha… Da nismo išli zajedno, nikad to ne bih saznala. A bilo je situacija kada ne bih negdje niti mogla otići ako ga ne bih odvela sa sobom. Tako da smo stvarno puno toga skupa prošli, pa i zabave. Gdje je god mogao, išao je sa mnom.
Po završetku osnovne škole Niko se odvojio od obitelji. Nitko im nije rekao koje mogućnosti obrazovanja postoje.
-Ništa mojoj mami nije rečeno osim da nijedna srednja škola u Dubrovačko-neretvanskoj županiji nije opremljena ni prilagođena za primiti Nika kao potencijalnog učenika. Moja je mama opet spletom slučajnih susreta, poznanstava, doznala da postoje brojni centri na području Hrvatske za obrazovanje mladih s određenim teškoćama. Tako je Niko 3 godine proveo u Samoboru u Centru za osposobljavanje, a nakon toga i dodatne 3 godine u Šibeniku u Centru za osposobljavanje.
Martina kaže da je njegov odlazak od kuće puno teže pao ostatku obitelji nego Niku.
-Ako Niku nešto lijepo kažete i obrazložite, on to prihvati. Niko nikad nije bio od puno riječi, pa ne bismo bili sigurni je li dobro nešto shvatio i kako će neku vijest primiti. Na pitanje jesi li dobro odgovorio bi: -Jesam. Jesi li razumio? -Jesam. Nismo uvijek bili sigurni je li to stvarno tako.
Međutim, Niko je jako prilagodljiv i jako se dobro snašao i u jednoj i u drugoj sredini. Dobro se slagao i sa stručnim osobljem i s drugim mladim ljudima koji su tamo bili. Nikad nije bilo problema ni poziva da se nije snašao, da ima probleme u odnosu s drugima ili drugih prema njemu.
– Teže je bilo kad je sve završilo i kada se vratio doma. On je osoba koja nije samostalna. Ako nešto radim i zamolim ga da mi pomogne sve je u redu dok sam ja tu i vodim ga kroz taj proces, ali Niko ne može neki proces sam odraditi od početka do kraja. Tako da njegovo obrazovanje koje je bilo pokušaj da se osposobi za neki zanat ili za nešto što bi mogao sam raditi i u konačnici sam za sebe privređivati, nije uspjelo. Niko je uvijek bio ocijenjen kao jako vrijedan, jako uspješan, jako dobar, vladanje je imao izvrsno, ali na kraju nije bio osposobljen za zanat koji bi mogao samostalno raditi. Procjena njegovih sposobnosti na kraju obrazovanja zaključila je upravo da Niko nije sposoban za samostalan rad.
Za njihovu obitelj uslijedila je teška godina.
-Svi smo išli u školu ili na fakultet, mama je radila, bilo je momenata kad ne bi nitko mogao biti s njim doma. Odnosno, uvijek je bio netko s njime, ali smo se jako trudili da to funkcionira. Razmišljali smo što napraviti. Ili će mama morati prestati raditi ili će netko prestati sa školovanjem da bi to funkcioniralo. Nije nam bila opcija zaposliti nekoga da čuva Nika dok nas nema, htjeli smo da ima aktivan život, da uči, da radi, da živi.
I onda se sve opet nekako posložilo na najbolji mogući način. Obitelj se prilagodila novonastaloj situaciji još jednom.
Splet okolnosti
-Sad kad razmišljam o cijelom tom periodu, moram reći da se mnogo toga dogodilo “slučajno”. Ne vjerujem zapravo u slučajnosti, ali splet okolnosti uvijek bi nas doveo do pravog mjesta, pravog kontakta, prave informacije, uopće ne znam kako bih to objasnila. Kad god bismo došli do zida i ne bismo znali kako dalje, rješenje bi se samo od sebe pojavilo, a mi smo takve darove prihvaćali. Dolazila bi nam rješenja od dragih i dobrih ljudi koji su mogli pomoći da riješimo neki svoj problem. Tako je danas Niko štićenik Centra za rehabilitaciju Josipovac u Župi dubrovačkoj, a svaki vikend dolazi doma. Ako zanemarimo pandemiju koja je poremetila sve, pa i Nikov život u Josipovcu, Niko uživa, puno pjeva, pleše, putuje.
-Imamo doma cijeli zid diploma i nagrada. Sretan je i zadovoljan i proputovao je cijelu Hrvatsku uzduž i poprijeko.
I zbog čega mi o tome zapravo razgovaramo? Zato što Martina želi nešto posebno naglasiti. Psihološko-emocionalni aspekt cijele ove priče po obitelji i braću i sestre djece s teškoćama u razvoju nešto je o čemu nitko ne razmišlja. Ni prije 20 ili 30 godina, a ni danas. Nitko nikada nije pitao Martinu ili njezinu mamu kako je. Stvarno kako je, ne ono dubrovačko kenova? Od kojeg ne očekuješ nikakav stvarni odgovor. Njima je trebalo da ih netko pita želeći čuti odgovor na to jednostavno pitanje -Kako si?
-Jako sam svjesna tog emocionalnog aspekta i htjela bih nešto napraviti, a ne znam što. Civil sam koji nema obrazovanje u tom smislu, koja nema mogućnosti, ali pružaju mi se ovakve prilike da se dopre do određene grupacije ljudi i da se o nekim stvarima progovori. Mislim da je potpuno zanemarena psihološka pomoć članovima obitelji koji imaju unutar svoje obitelji osobu s poteškoćama u razvoju. Niko nije imao problema u ponašanju, ali neka djeca imaju. Ipak, on jest na različite načine izražavao svoje nezadovoljstvo. Meni je to kao sestri bio određeni izazov. Jer, Niko ima poteškoće, pa ne smiješ vikat na njega, ne smiješ se ljutit, ne smiješ ga ne daj Bože udarit, ne smiješ… Ni na kakav način nisam mogla izrazit svoje nezadovoljstvo njegovim nezadovoljstvom. Kako bi on izražavao svoje nezadovoljstvo? Rasparao bi nešto ili bi pošarao nešto. Ispisao bi svoju zadaću, pa bi onda prešao na moju zadaću. I kad se vratim u sobu pet minuta kasnije moja kompletna zadaća iz matematike ili iz nekog drugog predmeta bila bi pošarana. I sad da se tu radi o dvoje braće i sestara koji nemaju problema vjerojatno bi došlo do svađe, možda bi se mi i potukli i izmirili. A što sam ja mogla?
I onda kad ne smiješ, jer ti se stalno govori, ne smiješ to, ne smiješ to? Što da ja sad tu radim? Naravno i ja sam s vremenom nalazila načine kako izbaciti svoju ljutnju. Udarila bih vratima, otišla u svoju sobu i plakala ili vrištala dok se ne bih smirila. Onda bih uzela novce, kupila novu zadaću i tri dana prepisivala.
Jednom nam je išarao album, par slika koje su nam bile jedine životne uspomene. On ih je rasparao… Pokušavala sam shvatiti shvaća li on što radi. Zna li da je rasparao jedinu sliku naše obitelji zajedno? Bacila bih se onda u istraživačke vode, pokušavala shvatiti zašto je on to napravio. Je li to napravio jer je ljut, je li svjestan da je rasparao našu sliku.
Jesu li to bile slike na kojima je bio tata?
-Da. I došla sam do zaključka da je on jako svjestan tko je na toj slici. I da je nezadovoljan trenutnom situacijom i time što tate nema. Tate nema tu, pa ne treba biti ni slike. Niko se jako dobro sjeća tate, imao je 12 godina kad je umro i u nekim životnim situacijama kad ne bih ni pomislila da će ga spomenut, on bi govorio o njemu. I naravno, fali mu. Meni fali, ali Niko ga ne spominje, pa ne mislim o tome, niti mi pada na pamet da fali i njemu. To što on tatu nije spominjao svaki dan, ne znači da mu ne fali, ali to ne bi rekao ili ne bi znao izraziti.
Pa pitanja koja bi mi postavljao. Kad sam se udavala… Moj tadašnji zaručnik je došao doma, on ga je jako odmjerio od glave do pete. Sve je bilo OK, ali ga je dobro proučio. Nakon izvjesnog vremena dobila sam rafal pitanja od kojih sam se preznojila. Nisam više znala kako ću odgovarati na pitanja: Zašto se udavaš? -Volim ga. Voliš njega, a je li to znači da mene ne voliš? Zašto ćeš se preselit? Kad ću se ja oženit? Ili kad sam polagala vozački: Bravo! Čestitam, položila si! Kad ću ja? Kako ću mu reći da neće nikad polagat vozački, a po načinu na koji je pitao osjećam da misli kako to može.
Nisam uvijek znala kako dati dovoljno dobar odgovor, a da se on ne osjeća loše. Ili da ga ne rastužim ili povrijedim. Tu nam je trebala pomoć. Psihološka pomoć za nošenje sa situacijama koje su nam se događale trebala mi je jako davno. Ni danas mi nemamo strukturu koja bi podržavala takav vid pomoći. I danas sam moraš doći do toga da ti potencijalno treba pomoć i savjet. Ali gdje će se uputiti netko s 11 godina? Danas znam da mi je trebala psihološka pomoć, ali tada nisam znala što mi treba. Uz to brojne situacije u kojima smo se nalazile su bile one kada smo se osjećali bespomoćno. Nalazili smo se u situacijama kada ne znaš kako pomoći drugoj osobi. I još nešto – grižnja savjesti. Pitanja jesam li nešto napravila kako treba, jesam li mogla bolje, jesam li mogla drugačije. I okolina koja nesvjesno nameće. Jer ona pohvala profesora tjelesnog u kojoj kaže kako sam dobra sestra jer sam mu pomogla da se presvuče, da uzme sve stvari… Znači li to da nisam dobra sestra ako sam otrčala s prijateljima i zaboravila da ga uopće trebam pričekat? Znači li to da nisam dobra?
Nitko ne pita kako su
Ukratko, želim reći da uz roditelje veliku ulogu imaju braća i sestre unutar obitelji u kojoj je osoba s teškoćama. To se ni ne vidi, a utječe na braću i sestre. Nitko ih ne pita kako su, kako se osjećaju, što im to predstavlja, je li im teško, ako jest gdje im je teško? Kada im je teško? Kako se nose s okolinom? Bila bih najsretnija na svijetu kada bi se malo o tome povelo računa jer moramo nešto napraviti po pitanju braće i sestara djece s teškoćama u razvoju.
Najsretnija i najponosnija sestra na svijetu Martina sama kaže kako danas zna da joj je trebala podrška, ali kao dijete toga nije bila svjesna i ističe kako danas ne bi bila ono što jest da nije bilo Nika u njezinome životu.
-Jako me puno toga Niko naučio. Naučio me kako biti osjećajan, empatičan, kako ne imati predrasude, znati da ako osoba ne zna nešto reći li se izraziti, to ne znači da ne zna, da ne osjeća, da ne razmišlja i da nema što za reći. Jako me toga puno naučio i puno toga mogu osvijestiti i vidjeti i primijeniti u radnom okruženju, među prijateljima. Osvijestio me da iako netko ima određenu poteškoću to nikako ne znači da u nečemu drugome nije dobar. I ne znači da ako se ne znaš izraziti da nemaš što za reći. I ne znači da ne osjećaš. I ne znači da ne razmišljaš. I ne znači da nemaš milijun pitanja, samo ih možda ne znaš postavit na nama razumljiv način.
