Voditeljica Referentnog centra za PTSP o prvom vodiču za ljude s traumama

Datum:

Nebrojeno se puta u nekom od javnih servisa dogodi incident u kojem se ni profesionalci niti svjedoci ne snađu. Pomislimo li ikad da je riječ o osobama s traumom, čije je ponašanje izvan društveno uobičajenog? Ako i pomislimo, znamo li se s njome nositi?
Upravo toga tiče se projekt o kojem razgovaramo s izv. prof. dr. sc. Marinom Letica Crepulja iz Rijeke. Psihijatrica, subspecijalistica psihoterapije i forenzične psihijatrije. Pročelnica Zavoda za psihološku medicinu Klinike za psihijatriju KBC-a Rijeka voditeljica je Referentnog centra za posttraumatski stresni poremećaj Ministarstva zdravstva RH.
Upravo taj centar suradna je hrvatska institucija u projektu Europske komisije u kojem sudjeluje 7 zemalja.
Riječ je o petom projektu Erasmus+ programa Europske komisije. Cilj EK je unaprijediti suradnju različitih zemalja i institucija te edukaciju što širih grupa stanovništva svih dobi. Svih pet projekata je usmjereno na aktivnosti koje su rezultirale inovativnim edukativnim publikacijama. Vezane su za aktualne teme koje još ni u EU nisu dovoljno bile pokrivene.

Unaprjeđenje vještina pacijenata

– Primjerice jedan od programa je bio „Smart patients“ kojim smo htjeli unaprijediti vještine pacijenata. I osnažiti ih. u prevenciji zdravlja, u suradnji pri liječenju, u rehabilitaciji nakon što je bolest nastupila. Imali smo, također, programe koji su se odnosili na pomoć njegovateljima, kaže izv. prof. dr. Letica Crepulja.
Riječ je o potpori onima čiji član obitelji ima neku duševnu bolest ili neki drugi teški zdravstveni problem. Njegovatelji su zanemarena skupina. Procjene govore da je radni dan njegovatelja 8 sati, ali skrb je 24-satna.
Značajan edukacijski materijal iz jednog od projekata bio je posvećen velikoj migrantskoj krizi. Riječ je bila o podršci ljudima na prvoj liniji pomoći. Volonterima ili drugim stručnjacima koji su se našli na prvoj liniji pomoći migrantima, a nisu imali predznanja o postupanjima u kriznim situacijama.
Na žalost stručnjaka, vizionarskim se pokazao projekt koje je neposredno prethodio korona pandemiji. Izrađene su smjernice za primjenu psihoterapije online što je u pandemiji itekako dobro poslužilo. Tada nitko nije znao da epidemija dolazi, utoliko su smjernice bile korisnije.

Prepoznati traumatizirane osobe

Aktualni projekt skraćeno nazvan TIPS ( Trauma informed practices in public services) cilja na podršku zaposlenicima u javnim službama na prepoznavanju traume. Odnosno, traumatiziranih osoba s kojima dolaze u kontakt i ne samo što to često ne mogu prepoznati nego nemaju ni znanja kako se s njima odnositi.
Riječ je o vrsti podizanja pismenosti u području mentalnog zdravlja kao dio zdravstvene pismenosti.
Rezultat bi trebao biti smanjenje retraumatizacije kod osoba koje su proživjele traumu.

Traumatizirane osobe zbog razine stresa u kojem se nalaze mogu biti zahtjevniji, a neprepoznati u radu javnih službi.

Agresija je nekad obrana

– Zbog svoje napetosti, uznemirenosti mogu izazvati i negativnu reakciju kod ljudi kojima se obraćaju. Trebalo bi promijeniti paradigmu, kaže Letica Crepulja. Ne pitati što je s vama zašto se tako ponašate, nego što vam se dogodilo?
I kad su napeti iz svoje ogorčenosti, straha ili ljutnje u nastupu mogu djelovati agresivnije. I možda nisu usklađeni s nekim uobičajenim socijalnim normama. U pozadini je obrana jer nemaju kapacitet za drugačije ponašanje. Traumatizirani ljudi su pod stresom, raste im adrenalin, ne mogu se uvijek ponijeti, mirno, logično i racionalno. Mogu djelovati impulzivno, reagirati naprečac i nelogično.

Trauma, neposredna prijetnja životu

Traume mogu biti posljedica najrazličitijih uzroka. Rat, bolest, nasilje u obitelji, niz ih je i često nisu prepoznati. Ljude često iznenadi koliko smo izloženi traumatskim događajima. Procjena je da je 60 do 70 posto ljudi barem jednom u životu iskusilo događaje koji zadovoljavaju kriterije potencijalno traumatskog događaja.
Potencijalno traumatski događaj je onaj koji je neposredna aktualna prijetnja po život. Isto tako prijetnja da će nastati neka ozbiljna ozljeda ili je ona i nastala.
Potom prijetnja ili iskustvo seksualnog zlostavljanja. Neće svih 60 do 70 posto imati dugoročne posljedice u smislu posttraumatskog stresnog poremećaja. Hoće li i kakav nastati, to ovisi o mnogim okolnostima.

Seksualno zlostavljanje

Procjenjuje se da će problem globalno rasti s obzirom na okolnosti koje nas okružuju.

Seksualno zlostavljanje ili silovanje ima možda jedan od najvećih traumatskih potencijala.

Više od 90 posto osoba koje su tome izložene će imati dugoročne posljedice. Također, veći traumatski potencijal imaju traume koje su interpersonalne. Kad osoba doživi opasnost od druge osobe. Manji potencijal imaju prirodne katastrofe poput potresa, poplave ili pandemije jer se ljudi tada više solidariziraju.
U pitanju je neka viša sila.

Rat i izbjeglištvo

– Rat ima veliki traumatski potencijal jer tu opet čovjek ide na drugog čovjeka. Mržnja, animozitet najteže se podnosi, ističe Letica Crepulja. U zemljama koje su ugroženije ratnim zbivanjima naravno da je postotak traumatiziranih veći.
Na primjer, za izbjeglice istraživanja pokazuju, a i naša su to potvrdila, koje dolaze s ratom pogođenih područja 30 posto pa i više osoba su imale dugoročne posljedice. Ne govorimo o akutnim reakcijama.
Akutne reakcije na stres su normalna reakcija na nenormalno događanje. Strah, uznemirenost, normalan su dio reakcije na situacije koje nadilaze naša normalna iskustva. Međutim, neće se kod svih dogoditi štetne posljedice. Može se dogoditi i ono što je pozitivno. Ljudi kažu „što nas ne uništi to nas ojača“. U pitanju može biti posttraumatski stresni rast, da ljudi prebrode traumatsko iskustvo, da se dogodi osnaženost i otpornost. Obično, ako su posttraumatske okolnosti povoljne.

Vodič za praksu

– Rezultat projekta trebao bi biti prvo pregled stanja, rezultata opširnih upitnika, provjera iskustava iz prakse. A onda vrlo razumljiv, koristan i primjenjiv vodič, upute, smjernice čak i prikaz slučajeva iz prakse. O mogućim rješenjima. Te će materijale svatko moći individualno koristiti. U svojim edukativnom i promotivnim aktivnostima upoznat ćemo širok krug ljudi i materijali će svima biti dostupni za korištenje.
Kao i u ranijim projektima, kaže Letica Crepulja, i mi te materijale koristimo u daljem radu, u nastavi, radionicama, nastojimo to popularizirati.
Uočeno je da potreba za takvim znanjima postoji na primjer u sudskoj praksi. Suci i druge službe susreću s traumatiziranim ljudima. Tako na sudovima postoje službe za psihološku pomoć. Dostupne su raznim kategorijama ljudi, svjedocima, okrivljenima. A pomoć je potrebna i sucima, vještacima, i mnogim drugima koji su uključeni u sudske procese. Bez obzira radi li se o građanskom ili kaznenom pravu.

Socijalne službe i ostali javni servisi

Povećan rizik ima i školstvo, socijalne službe, svi javni servisi, od gradskih do županijskih uprava. Svi koji rade s ljudima trebali bi ta znanja. Ne samo zbog traumatiziranih ljudi nego i djelatnika koji u tim službama rade.
Ako se ne prepoznata, rad s traumatiziranim ljudima može biti težak i iscrpljujući za obje strane. Na primjer, navodi Letica Crepulja, u socijalnim službama. Ljudi mogu doći do potpunog sagorijevanja.
U školstvu, to je također važno. Nastavnici su izloženi povećanom pritisku. Zadnji je primjer činjenica da su u školski sustav ušla djeca iz ratom pogođenih područja, poput Ukrajine.

Školsko i obiteljsko nasilje

Djeca su žrtve obiteljskog i vršnjačkog nasilja i to je značajan društveni problem.

Djeca su u razvojnoj dobi kad mozak još nije posve sazrio. Razvijaju se i formiraju kao osobe u psihosocijalnom smislu.
Rana trauma može ostaviti posljedice za cijeli život. Ona se integrira kao jedna vrsta rane u osobnost. Postaje trajna ako se ne spriječi kontinuirano zlostavljanje. A ako se ono i prekine nekad su posljedice trajne ako se ne pruži primjeren tretman. Da bi dijete prevladalo traumu zbog koje može imati dugoročne posljedice.

Hrvatska ne stoji jako loše

Projekt povezuje 7 zemalja odnosno, ustanova koje međusobno surađuju na projektu. Uz Hrvatsku tu su Austrija, Slovačka, Slovenija, Grčka i Portugal. Koordinator projekta je Katoličko sveučilište iz Leuvena, Belgija. Projekt traje dvije godine.
Po čemu se razlikuje hrvatska situacija, izv. prof. dr. Letica Crepulja odgovara:
– Imali smo rat. Ali i po razvijenosti društva ne možemo parirati npr. Belgiji pa je u društvima kao naše traumatizacija uvijek veća. A zaštita žrtava je manja. Ne kaže se bez razloga da je pravi pokazatelj razvijenosti društva njegov odnos prema najranjivijim skupinama. Ne stojimo jako loše, ali ni najbolje.
Generalno gledajući, sposobnost društva da amortizira te traume nije baš kakva bi mogla biti. Kao da ne koristimo dovoljno vlastita iskustva kao resurs.
Ako traumatske okolnosti dugo traju, poput pandemije npr., ljudi se solidariziraju. No, nakon nekog vremena se iscrpe pa ne mogu pomoći sebi, a pogotovo ne mogu drugima kojima bi htjeli pomoći.

Postoje resursi koje ne koristimo

Opravdanja kako nema dovoljno resursa zapravo nije dobar argument. Jer mi imamo, navodi izv. prof. dr. Letica Crepulja, vrlo dobre mreže centara za psihotraumu. Oni jesu proizašli iz Domovinskog rata, ali se bave i traumama koje više nisu ratne.
Od Zagreba, Rijeke, Osijeka, Splita, kolege surađuju. I mi smo Referentni centar Ministarstva zdravstva koji je proizašao iz takvog jednog regionalnog centra za psihotraumu. Postoje i samostalni centri za psihosocijalnu pomoć.
Postoji puno nevladinih organizacija za psihosocijalni tretman. Neki se od njih bave kontrolom ljutnje, kontrolom agresije kod obiteljskog nasilja. Nude se vrlo stručni programi za pomoć djeci s poremećajima u ponašanju. Većina tih ponašanja zapravo proizlazi iz neke obiteljske problematike, iz neke traume. Najčešće je sve to isprepleteno.
U prvoj godini projekta u probleme i stanje stručnjaci su zaronili. Održali su fokus grupe s osobama iz javnih servisa da bi sagledali situaciju i probleme. U projektu institucije iz raznih temelja imaju podjelu posla. Na primjer, belgijsko sveučilište fokusiralo se na pravne probleme i zakonodavni sustav.

I pacijenti i zdravstveni profesionalci pod rizikom

– Mi smo se fokusirali na zdravstvo, objašnjava Letica Crepulja. U zdravstvu su naši pacijenti od prometnih nesreća onkoloških dijagnoza i mnogo čega drugog primjer traumatiziranih ljudi. Rad s traumatiziranim pacijentima ne odvija se samo na psihijatriji. Oni su zastupljeni i u mnogim drugim djelatnostima i strukama. Naši kolege koji nisu psihijatri isto trebaju pomoć. Dakle, da bi pomogli svojim pacijentima trebaju dobiti i znanja koja im to olakšavaju.
Postoji i nešto što se zove sekundarna traumatizacija. Zdravstveni profesionalci koji puno rade i stalno rade s traumatiziranim osobama nalaze se u fokusu koji se širi poput koncentričnih krugova. Ako imate empatiju za bolesnika, osjećate težinu, „ulazite u tuđe cipele“. Ne znaju svi iz tih cipela izaći. Nose to kući i ako se to akumulira može imati jednake posljedice kao da je u pitanju primarna trauma.

Glorificirati preiscrpljene ljude nije im pomoć

U svakom slučaju ako ste se odlučili za profesiju koja pomaže ljudima skloni ste prijeći vlastite granice.
Mediji su malo griješili kada su tapšali ljude i glorificirali ponašanja kad su medicinari „ginuli“ u pandemijsko doba. Time ih se bodrilo da nastave s nadčovječanskim naporima koje te profesionalce mogu uništiti. Još uvijek ljudi ulažu rezervne snage da se funkcioniranje održi. Ali, mi ćemo tek zbrajati rezultate tih trauma u kojima su ljudi u pandemijsko doba koje je potrajalo, dali i više nego sve od sebe, zaključuje Letica Crepulja. .

Podijelite objavu:

Popularno

Ostalo
Related

Beroš: Svi su pozvani pridonositi i sudjelovati u reformi

Zdravstvena pismenost ima nemjerljivu važnost, a osobito nam ju...

Odluke HZZO-a o financiranju rada pripravnika i pomagalima

HZZO će i nadalje financirati rad doktora medicine bez...

COVID-19 ostaje globalna prijetnja zdravlju

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) u ponedjeljak je objavila da...

Virusne bradavice – zašto nastaju i kako ih liječiti objašnjava dr. Tolušić Levak

Verukozne promjene kože ili bradavice su česte dobroćudne tvorbe...