Kronična upalna bolest kože, Hidradenitis suppurativa (HS) karakterizirana je bolnim, recidivirajućim čvorovima i apscesima. Oni dovode do nastanka drenirajućih fistula i ožiljaka. Bolest nastaje nakon puberteta, a poglavito zahvaća intertriginozna područja s apokrinim žlijezdama. To su područja gdje postoji trenje između dvije kožne površine. Poput pazušnih jama, submamarnih regija, prepona, perianalne i genitalne regije. Pojavnost HS-a teško je odrediti jer se bolest često ne prepozna ili pogrešno dijagnosticira.
Za ljude koje pogodi, osobito u težim oblicima, problem je težak i značajno narušava kvalitetu života. O tome govori prof. dr. sc. Ines Brajac, dr. med., s Klinike za dermatovenerologiju KBC-a Rijeka i Medicinskog fakulteta u Rijeci.
Kroničan tijek, brojni recidivi
– Bolest karakterizira kroničan tijek s čestim recidivima, a rana dijagnoza i liječenje radi sprječavanja progresije iznimno je bitna. Destrukcija kožne arhitekture koja prati uznapredovalu bolest vrlo je zahtjevna za liječenje. Terapijska strategija HS-a uključuje medikamentozno liječenje, kirurške metode, opće mjere i monoklonska protutijela (biološku terapiju).
Adjuvantna terapija uključuje prestanak pušenja, optimizaciju tjelesne težine, liječenje boli i edukaciju bolesnika, kaže prof. dr. sc. Brajac.
Bol, vlaženje, neugodan miris
Premda bolest ne ugrožava život, pridružena bol, neugodan miris i stalno vlaženje zahvaćenog područja pridonose snažnom psihosocijalnom utjecaju i razornom učinku na kvalitetu života. Multidisciplinarni tim koji uključuje dermatologe, infektologe, mikrobiologe i kirurge potreban je u liječenju.
Gnojni hidradenitis ili hidradenitis suppurativa (HS) kronična je folikularna okluzivna bolest.
Psihosocijalni utjecaj
Manifestacije bolesti variraju od ponavljajućih upala, nodula i apscesa do curećih sinusa i ožiljaka. Premda bolest nije opasna za život, bol, zadah, stalno vlaženje zahvaćenoga područja pridonose snažnom psihosocijalnom utjecaju.
Rana i točna dijagnoza olakšava pokretanje plana liječenja u svrhu smanjenja rizika za progresiju u ireverzibilni stadij bolesti.
Neprepoznata bolest, kasna dijagnoza
– Budući da je HS desetljećima pripadao skupini „orphan diseases“, ne čudi činjenica da je bolest često bila ili neprepoznata ili dijagnosticirana sa znatnim kašnjenjem. Upravo iz tog razloga teško je utvrditi pojavnost bolesti, objašnjava prof. dr. sc. Brajac. Također, nameće se zaključak da na globalnoj razini postoji velik broj bolesnika koji se, bez ispravne dijagnoze, još uvijek ne liječe. Ili se liječe neadekvatnom terapijom.
Dijagnoza HS-a potvrđuje se prisutnošću tipičnih lezija, tipičnom topografijom i anamnezom bolesti.
Tri kriterija za dijagnozu
Za potvrdu dijagnoze HS-a moraju biti ispunjena tri kriterija. Tipične lezije tj. duboko smješteni bolni čvorovi, apscesi, drenirajući sinusi, ožiljci i otvoreni komedoni s dvostrukim otvorima (pseudokomedoni).
Zahvaćenost minimalno jednoga tipičnog mjesta (pazuha, prepone, međica, perianalno područje, bedra te područje između i ispod prsiju). Lezije se mogu nalaziti i drugdje (ektopični HS), ali je prisutnost lezija na tipičnome mjestu nužna za potvrdu dijagnoze. Kronično recidivirajući tijek s minimalno dva recidiva unutar razdoblja od šest mjeseci.
Tri stadija težine bolesti
Većina terapeutskih postupnika preporučuje antibiotik kao terapiju prvog reda u svim oblicima HS-a. Prije početka liječenja potrebno je objektivizirati težinu bolesti.
Postoji klasifikacija koji je najčešće primjenjivan sustav za procjenu težine kliničke slike i dijeli bolesnike u tri stadija prema težini kliničke slike.
Prvi karakteriziraju pojedinačni ili brojni izolirani apscesi bez ožiljaka i sinusa. Drugi, recidivirajući apscesi sa sinusima i ožiljcima, jednostrukim ili višestrukim te široko razdvojene lezije. I treći, difuzna ili gotovo difuzna zahvaćenost ili više međusobno povezanih sinusa i apscesi po cijelome području
Antibiotici pomažu
– Antibiotici mogu poboljšati HS, sugerirajući da su u nastanak bolesti uključene bakterije, ističe prof. dr. sc. Brajac. Nadalje, stalne i tipične kliničke značajke koje definiraju aktivnu bolesti su apscesi, koji su klasični znak infektivnog procesa.
Bakterijske kulture u HS-u pozitivne su na različite mikroorganizme, a većina pacijenata ima polimikrobnu floru do 5 vrsta. Polimikrobna flora uglavnom se sastoji od 3 skupine: stafilokoki (S. aureus), bakterije crijevne flore (Enterokoki i Enterobacteriaceae) i anaerobi.
Problem antimikrobne rezistencije globalan
Budući da je HS kronična bolest, i liječi se ponavljajućim antibiotskim ciklusima, postoji velika mogućnost razvoja rezistencije, koja je i globalni svjetski problem
Tako su neke bakterijske vrste otporne, češće kod bolesnika s HS ranije liječenima nekim vrstama antibiotika.
Važnost biološke terapije
– Ako učinak antibiotske terapije nije zadovoljavajući, uvodi se liječenje biološkom terapijom adalimumabom (TNF inhibitor), ističe prof. dr. sc. Brajac. Ta terapija postiže zadovoljavajuću kontrolu bolesti. Lijek se primjenjuje u vidu potkožnih injekcija, svaka dva tjedana.
Uspješno liječenje HS-a zahtijeva sprječavanje novih lezija kako bi se ograničila progresija bolesti. Modaliteti liječenja uključuju medicinske i kirurške intervencije, pacijentovu brigu o vlastitom zdravlju, edukaciju i psihološku podršku.
Monoklonska protutijela
– Zaustavljanje progresije HS-a je moguće, osobito u blagim do umjerenim slučajevima uz antibiotsku terapiju i suvremeno liječenje monoklonskim protutijelima. Multidisciplinarni tim koji uključuje dermatologe, infektologe, mikrobiologe i kirurge, optimizirat će brigu o HS pacijentima, zaključuje prof. dr. sc. Brajac.
