U svijetu muca oko 70 milijuna ljudi, a neke statistike kažu kako muškarci češće mucaju od žena. Što o ovom problemu kod djece i odraslih kaže struka, doznali smo u razgovoru s Tajanom Cvjetković Grginović, logopedinjom, doktorandicom na poslijediplomskom studiju neuroznanosti pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
– Mucanje se najčešće javlja između druge i četvrte godine, premda se može javiti i kasnije. Kod odraslih se može pojaviti u obliku stečenog mucanja pa tu govorimo o neurogenom mucanju (primjerice nakon traumatske ozljede mozga ili moždanog udara) i o psihogenom mucanju (primjerice neka vrsta emocionalne traume), te mucanje izazvano lijekovima (odnosi se na utjecaj medikamentozne terapije). Svakako je naučestalije mucanje u odrasloj dobi neurogeno – objašnjava logopetkinja.
Multifaktorno djelovanje
Mucanje je neurorazvojni poremećaj, a sama etiologija je vrlo složena. Kada govorimo o genetici mucanja moramo imati na umu, navodi sugovornica, da se ne radi o jednoj važnoj pogrešci u nasljeđivanju koja dominatno prenosi i uzrokuje mucanje već se radi o multifaktornom djelovanju: genetike, neuroloških razlika, jezičnog utjecaja, psiholoških i okolinskih faktora.
– Istaknula bih okolinske faktore u vidu reakcije okoline na mucanje. Svaka negativna reakcija na mucanje može dovesti do pogoršanja kliničke slike mucanja, tako da je važno educirati širu javnost kako bi znali što je mucanje i što sve mucanje nosi sa sobom. Na taj način ćemo izbjeći reakcije koje iz neznanja mogu negativno utjecati na osobu koja muca.
U sveukupnoj populaciji, prevalencija mucanja iznosi 1 posto. Taj podatak govori malo o tome koliko djece zapravo muca i koliko djece će uistinu i nastaviti mucati jer u ranijoj dobi opažamo veliki postotak prirodnog,spontanog oporavka od mucanja.
Ono što zvuči zanimljivo jest da se mucanje javlja tri do četiri puta češće kod muškog spola, iako je kod djece omjer 2:1. Okolina je itekako važan dio osvješćivanja ovoga problema.
Naučimo svijet slušati
U razgovoru s osobom koja muca je ključno strpljenje, dati vremena da izgovori ono što želi. Kako ne bismo požurivali osobu s motoričkim poteškoćama da primjerice brže hoda, tako ne smijemo ni osobu koja muca požurivati da brže govori. Fokus treba uvijek biti na onome što osoba govori, a ne kako.
Ovogodišnji moto Međunarodnog dana svjesnosti o mucanju (koji se obilježava svake godine 22.10.) jest “Naučimo svijet slušati” što i jest bit komunikacije. Otvorenost o mucanju je također vrlo važna. Ukoliko osoba doživi blokadu koja može trajati kratko, ali isto tako i dugo, pitati osobu da li želi da joj se pomogne u tim trenucima. U suprotnom, pričekati i saslušati do kraja. Ostvariti prirodan kontakt očima kao što biste i sa svakim drugim sugovornikom. Strpljenje i otvorenost su ključne. Stručnjaci pomažu edukacijom, a znatno pomažu i terapije.
Nedostaje logopeda
– Terapije se razlikuju ovisno o pojedincu i kliničkoj slici mucanja. U predškolskoj dobi glavni akteri terapije su roditelji i sve se odvija kroz igru. U školskoj dobi se radi na oblikovanju tečnosti, ali i emocionalnom i kognitivnom dijelu jer mucanje nije samo ono što čujemo, neko ponavljanje, produživanje i sl. Mucanje sa sobom nosi i skriveni dio. Tu su emocije poput tjeskobe, straha, srama i negativne misli koje obavezno treba tretirati. U odrasloj dobi je fokus na prihvaćanju i ovom “skrivenom” dijelu.
Nažalost, nemamo dovoljno stručnjaka koji bi radili s osobama koje mucaju.
– U Hrvatskoj općenito nedostaje logopeda koji su se specijalizirali na području mucanja. No budući da se uz Zagreb, logopedija može studirati u Rijeci te Osijeku, a u tijeku je akreditacijski postupak za pokretanje studija logopedije na Sveučilištu u Zadru nadamo se većem broju logopeda, zaključuje naša sugovornica.
Tada bi i svakodnevica onih koji mucaju bila ugodnija, nadajmo se da će do toga i doći.
