Udruga pravnika u zdravstvu sa sjedištem u Varaždinu, osnovana je s ciljem promicanja ugleda i unapređenja pravne struke u zdravstvenim ustanovama. Zbog povezivanja, razvitka ugleda i etike pravničkog poziva u zdravstvu. Trenutno okupljaju oko 80 članova, pravnika iz domene zdravstva s područja cijele Hrvatske i iz svih zdravstvenih ustanova. Ali i iz ljekarni, HZZO-a, pravnih fakulteta, odvjetničkih društava.
Nažalost, kaže Snježana Cerjan mag. iur., predsjednica Udruge, pravnu struku u zdravstvu često se degradira u odnosu na ostale visokostručne djelatnike u zdravstvu. Kako zdravstvene tako i nezdravstvene. Iako rade vrlo težak i zahtjevan posao i bore se sa šumom propisa. Koji su često međusobno u koliziji ili zastarjeli.
Štednja na pravnicima
– Dokaz je i činjenica da smo tek nedavno dobili odredbu u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti kojom se regulira radno mjesto pomoćnika ravnatelja za pravne poslove. Ali, ipak samo fakultativno. I dan danas mnoge zdravstvene ustanove nemaju pomoćnike za pravne poslove. Samo zato što se pokušava štedjeti na nama koji moramo biti upućeni u sve. Od ekonomije do zdravstva.
Ove godine održavamo XIII Kongres pravnika u zdravstvu od 17. do 19. studenog u Varaždinu, a možete nas redovito pratiti na našoj web stranici www.upzh.hr. Mi smo zasigurno struka koja bi trebala dobiti adekvatno mjesto u zdravstvenom sustavu. Iako nas često doživljavaju kao puke administrativne radnike ili “Katicu za sve”. Pravovremenim savjetom i konzultacijom te uvažavanjem pravnika kao stručne osobe često se mogu izbjeći nepravilnosti u radu ustanove. Ipak smo mi pobornici preventivnog, a ne represivnog djelovanja. Dakle, izbjegavanje nastanka problema.
Sudjelovanje države
Najglasniji problem koji je često i pravno pitanje jest čekanje u zdravstvu. Posebno je to važno pitanje kod onkoloških bolesnika koji, kako će objasniti Cerjan, kao i ostali na listama nemaju nikakvu zaštitu.
– Po podacima na listama čekanja i stranicama HZZO-a vidimo da su rokovi čekanja na pretrage izrazito dugački. HZZO ima pravo u slučajevima kada je od strane njegovog ugovornog subjekta osigurana osoba upućena osobno, o svom trošku, nabaviti potrošni ili ugradbeni materijal, ortopedska i druga pomagala. Odnosno obaviti dijagnostičku pretragu ili pregled koji su bili obvezni osigurati ili provesti u okviru ugovorene zdravstvene zaštite, umanjiti prvi dospjeli račun za izvršenu zdravstvenu zaštitu za iznos koji je vraćen osiguranoj osobi na osnovi rješenja HZZO-a. Da li se to u praksi primjenjuje, nije mi poznato. Dobro je pitanje tko štiti pacijente zbog dugih listi čekanja: nažalost nitko!
Pacijenti pribjegavaju odlascima u privatne ordinacije. Primjerice MR pretraga tamo se može obaviti unutar tjedan dana. Dok u javnom sektoru čeka se po više mjeseci. Time pacijenti financijski oštećuju sebe i svoje bližnje. Mislim da bi rješenje bilo sljedeće. Ako je pacijent daleko na listi čekanja u javnom zdravstvu, a uspije prije obaviti pretragu u privatnoj zdravstvenoj ustanovi, da država subvencionira ovu pretragu.
Medicinski prihvatljivo vrijeme
Tako bi država poticala privatno zdravstvo na jače sudjelovanje u zdravstvenoj zaštiti. A pomogla pacijentu koji brine o svom zdravlju. Zdravstvena ustanova je, inače, obvezna osigurati pružanje zdravstvenih usluga u najkraćem roku čekanja i u medicinski prihvatljivom vremenu. U cilju pružanja najbolje zdravstvene skrbi i izbjegavanja ozbiljne zdravstvene štete za pacijenta.
Najdulje medicinski prihvatljivo vrijeme čekanja za pacijente koji boluju od maligne ili hematološke bolesti i predtransplantacijske obrade jest do 4 tjedna. Osim kada se radi o medicinski uvjetovanom terminu. No, odredbom Ugovora o provođenju bolničke i specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite da se takva osoba upisuje na Listu čekanja na prvo slobodno mjesto po redu ne garantira da će ta osoba biti obrađena u tom roku.
Nisu utvrđeni kriteriji hitnosti kako bi pacijentima s većim stupnjem hitnosti bio osiguran brži pristup određenim dijagnostičkim postupcima.
Smatram da bi za onkološke i hematološke pacijente trebalo voditi zasebne Liste čekanja te ih ne bi trebalo miješati s “redovnim” pacijentima.
Potrebno je utvrditi, kako se i ranijih godina najavljivalo nekoliko postupaka. Hitnu proceduru kada uslugu treba pružiti odmah, a najkasnije u roku 24 sata. Brzu proceduru čiji je krajnji rok 3 mjeseca. I redovnu proceduru s rokom do 6 mjeseci. Dakle, planirane bi bile 3 vrste lista čekanja.
Materijalna i zdravstvena šteta
Međutim, ovaj problem i dalje je prisutan. I kako se mijenjaju ministri, uvijek se započinje s novim reformama i nikada se ne utvrđuje prioritet. Već se kreće uvijek ispočetka i tapka u mraku. Proteklih 10 godina mi nismo u stanju stabilizirati liste čekanja. I učiniti informatički sustav kvalitetnijim. Kako bi se spriječile duge liste izazvane prijavljivanjem pacijenata u više zdravstvenih ustanova, ali i lošom organizacijom rada u zdravstvu. Pravne zaštite nema. A i da ima, neorganiziranim, sporim i neefikasnim sustavom pravosuđa, pacijent bi svoje pravo na zdravstvenu zaštitu ostvarivao godinama. I time trpio materijalnu, ali i zdravstvenu štetu.
Resursi i oprema
Osim organizacijskih problema pravnica Cerjan pojašnjava i ostale uzroke ovakvom stanju, koje nije od jučer.
– Jasno je da su prvenstveni problem ljudski resursi i oprema. Veliki broj liječnika, naročito specijalista napušta zemlju. Pitanje je i nužnosti svih pretraga. Isto tako, trebalo bi djelovati represivno i na pacijente koji ne dolaze na zakazani termin.Time ne brinu o vlastitom zdravlju. A to je temeljna odrednica Ustava RH i Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
Navodi i potrebu reguliranja upravo takvih situacija koje pokazuju neodgovornost samog pacijenta.
– Kako? Označavanjem u informatičkom sustavu osobe koja se nije odazvala na pretragu. Dodatno joj naplatiti istu pretragu na koju se nije odazvala. Cijenom višom od redovne koju plaća HZZO. Na temelju odluke nadležnog tijela u zdravstvenoj ustanovi.
U javnom zdravstvu treba omogućiti dijagnostičke pretrage u dvije smjene. Time bi se postupno smanjivao broj pacijenata na listama čekanja. Ali se opet vraćamo na nedostatak kadrova jer mnogi, nakon redovnog radnog vremena, rade u privatnim ordinacijama ili zdravstvenim ustanovama. I tako se vrtimo u krug. Zakon o radu dozvoljava do 180 sati godišnje prekovremenog rada.
Skup i neučinkovit
To naravno nije dostatno za smanjenje lista čekanja. Ali popodnevnim radom, vjerujem da bi se problem počeo polako rješavati. Zdravstvo bi postalo jeftinije. Ne bi bilo toliko prekovremenog rada zdravstvenih djelatnika koji je skuplji i često neučinkovit. Imali bismo redovni rad u smjenama. Smanjivale bi se liste čekanja. Oprema bi bila iskorištena u potpunosti. A sustav dostupniji i prilagodljiviji pacijentu. Smanjila bi se i bolovanja jer bi se brže rješavale pretrage.
Privatne zdravstvene ustanove su na tržištu rada i kod njih su cijene dijagnostičkih postupaka veće. Iz te cijene oni moraju namiriti sve ostale svoje potrebe i obveze (energenti, održavanje, plaće i sl.). Isto čini i javno zdravstvo kojeg pacijenti plaćaju kroz doprinose zdravstvenog osiguranja.
Subvencija države prema privatnicima osigurala bi dio sredstava pacijentu. Plaća li zdravstvene usluge iz svojih primanja, ne trpi samo pacijent i njegovo zdravlje. Trpi i država koja plaća njegovo bolovanje i time ne koristi njegov rad. Dakle, da bismo osigurali adekvatan pristup zdravstvenim uslugama, mislim da većina troškova u zdravstvu bi se trebala financirati iz javnih izvora, ali njihovo usmjeravanje mora biti po određenim kriterijima raspoređeno.
Svakako moramo odvojeno promatrati javni i privatni zdravstveni sustav, ali, ruku na srce, bez privatnog zdravstvenog sustava bili bismo zakinuti za zdravstvenu uslugu, ili bolje rečeno, i za brzinu usluge.
No, što uz sve navedeno, stoji pacijentu na raspolaganju. Čini se, prema pravnom tumačenju, ne mnogo. Bar ne u praksi. Mada je zakon vrlo jasan te kako objašnjava svaka osoba ima pravo ostvariti zdravstvenu zaštitu.
Bez ugroze zdravlja
– Nažalost, pacijent nema baš puno ili gotovo nikakvih mogućnosti zaštititi svoje ustavno i zakonsko pravo na zdrav život i zdravstvenu zaštitu. Osim ovisiti o tromosti i neaktivnosti zdravstvenog sustava. Zakon o zdravstvenoj zaštiti propisuje da svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja. Te da je svaka osoba obvezna brinuti se o očuvanju i unapređenju svoga zdravlja. Također, nitko ne smije ugroziti zdravlje drugih.
I onda se pitam, nismo li ovakvim postavljanjem sustava ugrozili jednu od najviših vrednota čovjeka, a to je upravo njegovo zdravlje?
Ne ugrožavamo li njegovo pravo na zdravstvenu zaštitu onemogućavanjem pravovremenog djelovanja?
Ne bi li država u tom slučaju trebala intervenirati subvencioniranjem privatnog zdravstva, ako već nije u mogućnosti pacijentu osigurati pravovremenu zdravstvenu zaštitu? Ne kršimo li svjesno Ustav i Zakon baš ovakvim postupanjem i onemogućavanjem pacijentu da živi zdrav život?
To je niz pitanja na koja imamo odgovor, ali ništa ne poduzimamo da se stanje poboljša.
