Ja sam Sanja Kalebić, žena koja je prošla kroz mnogo, ali danas stojim hrabrija, otvorenija i zahvalnija životu nego ikad. Liječila sam se od karcinoma dojke i taj put me promijenio iz temelja. Naučio me koliko sam zapravo snažna, koliko mogu izdržati i koliko je važno živjeti punim plućima. lz te borbe rodila se moja potreba da stvaram, da pjevam, da pišem... Da dijelim ono što me podiglo kad mi je bilo najteže.
Počela sam slikati – bojama koje pričaju moju priču, linijama koje nose emociju i nježnošću koja izvire iz svega što sam prošla. Svaka slika nosi dio mene i suze i osmijehe i strahove i pobjede. Pjevam jer mi glas vraća slobodu, ritam i radost. A pišem blogove za žene koje se bore s karcinomom jer želim da znaju da nisu same, da postoji put, nada i da postoji život nakon svega.
I tako, moj život se pretvorio u jednu veliku sapunicu. Od štaka, preko plesa pingvina pa sve do kvržice na grudima.
Ples pingvina i čudna kvržica
Slično kao što se drvo koje je izloženo jakim vjetrovima može saviti, ali ne i slomiti, tako i mi pokazujemo snagu i otpornost suočavajući se s različitim preprekama. Posljednji dan u bolnici na Traumi donio je vijest koju nikako nisam očekivala – artroskopija koljena nije uspjela. Šok i razočaranje su me obuzeli, ali sam znala da moram nastaviti dalje. Vrijeme je polako prolazilo, a odluka je postajala sve jasnija. Proteza je bila jedini izlaz. lako sam se plašila neizvjesnosti, odlučila sam se suočiti s novim izazovom. Život je jedan veliki štos, a ja sam očito glavni lik u najluđoj komediji.
Mislila sam da su najveći izazovi iza mene kad sam se riješila štaka. Hodati nakon toliko vremena, bilo je kao pokušati voziti bicikl s kockicama umjesto kotača. Ali, barem sam bila neovisna! Svaki korak je bio mala pobjeda, a ja sam se osjećala kao pravi superheroj. Odlučila sam da je vrijeme vratiti se u formu. Naravno, obzirom na to da sam tjedne provela ležeći, moja koordinacija je bila otprilike kao kod pijane žirafe. Prvi koraci su bili više nalik na ples pingvina nego na hodanje.
Jedne večeri dok sam ležala i gledala TV ruka mi je slučajno dotaknula čudnu kvržicu na unutarnjem dijelu prsiju. Bila je veličine oraha, tvrda i pomalo bolna na dodir. U prvi trenutak sam se nasmijala, pomislivši da je možda samo mišić izletio zbog vježbanja utezima, ali ubrzo su me obuzele sumnje.
Život je jedan veliki štos, a ja sam očito glavni lik u najluđoj komediji.
Od štaka preko plesa pingvina do kvržice
Šta je sad opet? Prošlo mi je kroz glavu. Muž me pokušao smiriti. U isti sam mah bila na sebe ljuta, ali i preplašena. Odlučila sam da sutra obavezno odem doktoru. I tako, moj život se pretvorio u jednu veliku sapunicu. Od štaka, preko plesa pingvina pa sve do kvržice na grudima.
Tko bi rekao da ću jednog dana biti glavni lik u svojoj medicinskoj drami? Međutim, što je život bez malo drame? Dok čekam rezultate, odlučila sam uživati u malim stvarima. U šetnji s psom, u kavi s prijateljicom, u zagrljaju svoje obitelji. Jer kako kažu život je prekratak da bismo ga provodili u brizi.
Što se tiče kvržice? Pa tko zna, možda ću jednog dana imati supermoći! Kroz sve ovo shvatila sam da je život nepredvidiv i da nas može iznenaditi u svakom trenutku. No, važno je ne izgubiti nadu i vjerovati u sebe. Svaka prepreka je prilika za rast i učenje. lako ne znam što me čeka u budućnosti, spremna sam suočiti se s bilo čim.
