“Bila sam i sretna i tužna. Sretna jer sam dočekala drugu priliku za život, ali tužna jer negdje netko nepoznat plače i oplakuje nekog svoga. I neizmjerno sam zahvalna za moja nova pluća, dobila sam priliku za novi život.”
Tako je u rečenici svoju životnu priču sažela 35godišnja Jelena Dominiković. Jedna je od transplantiranih u Hrvatskoj koja se nedavno u video poruci KBC Split obratila optimističnim, dojmljivim, rečenicama.
Međutim, njezina priča života je mnogo više od nekoliko rečenica. To je priča o borbi za svaki novi dan još u dječjoj, pa onda i u onoj mladenačkoj dobi. Danas je nastavnica Jelena, magistra sestrinstva, među mladim ljudima srednjoškolcima u Medicinskoj školi Dubrovnik. Izabrala je upravo taj životni poziv kako bi mladima prenosila stručno znanje, ali i osobno iskustvo o smislu života.
Vedrina, blistav osmijeh i optimizam ono je po čemu ćete Jelenu odmah uočiti, a njezina priča nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Odgovor na izazove
Često volim reći da ova bolest čovjeka nauči disciplini jer ako se preskoči nešto od terapije, to se itekako osjeti u vidu pogoršanja zdravstvenog stanja.
Naš odgovor na teškoće zapravo nam definira život, odmah na početku govori Jelena želeći tako svima otkriti smisao života.
– Moj odgovor na životne izazove koje mi je cistična fibroza nosila i nametala bio je upravo ovakav. Cistična fibroza je nasljedna bolest koja se ubraja u skupinu rijetkih bolesti. To je bolest koja zahvaća najviše pluća i probavni sustav. Kako su pluća zahvaćena, potrebno je redovito provoditi inhalacije i drenažu prsnog koša. Često volim reći da ova bolest čovjeka nauči disciplini jer ako se preskoči nešto od terapije, to se itekako osjeti u vidu pogoršanja zdravstvenog stanja.
Dijagnoza cistične fibroze postavljena joj je s 11 godina u Klinici za dječje bolesti Zagreb.
– Djetinjstvo su mi obilježile česte hospitalizacije u KBC-u Split zbog upala pluća. No prava dijagnoza došla je s 11 godina – vraća se Jelena mislima u dječju dob.
U dob kada bi vam cijeli svijet trebao biti na dlanu, kad osim školskih obveza ne bi smjeli imati nikakvih briga. No život se za Jelenu i njezinu obitelj okrenuo u neželjenom smjeru.
Razdvojena od obitelji
– Bilo je puno Božića, Uskrsa i rođendana kada bih bila razdvojena od svoje obitelji i kada sam shvaćala da se nešto veliko događa. Sjećam se da sam dijagnozu cistične fibroze dobila u lipnju malo prije svog rođendana. Kad sam se vratila iz Zagreba, moja soba je postala kao mala ordinacija. Inhalator, šprice, igle i lijekovi za inhaliranje i točno vrijeme kada se koji lijek uzima, između toga drenaža, a nakon toga igra – prisjeća se Jelena.
Unatoč tome, kaže Jelena, zahvaljujući roditeljima i njihovim savjetima nikada se nije osjećala različitom od drugih ili bolesnom.
– Oni su me učili da sve i dalje mogu, ali da zdravlje treba biti na prvom mjestu – tako o podršci najmilijih priča Jelena.
S dijagnozom moraš naučiti funkcionirati i izboriti se izvan obiteljskog doma i sigurnosti.
Opisuje nam kako je izgledao svaki njezin dan, a zatim joj je podrška obitelji otvorila nove puteve.
– Kad se inhaliram i obavim drenažu, onda mogu ići dalje sa svojim obvezama. Upravo zbog ovakvog odgoja, kada sam došla na ideju da bih srednju školu upisala izvan mjesta prebivališta, pristali su. Zapravo su mi dali vjetar u leđa da s dijagnozom moraš naučiti funkcionirati i izboriti se izvan obiteljskog doma i sigurnosti – inspirativna je Jelena.
Upisala je srednju Medicinsku školu u Dubrovniku, smjer medicinska sestra/tehničar, i stanovala u Ženskom đačkom domu.
Period osnaživanja
Ova hrabra mlada žena taj težak period srednjoškolskog obrazovanja danas naziva “period osnaživanja kroz razne situacije, gdje spoznate i dobro i loše.”
– Tada sam vidjela da, nažalost, još uvijek ima ljudi koji svojim ponašanjima djeluju diskriminirajuće na oboljele, no na sreću ovih je bilo manje, ali oni vam daju lekcije za cijeli život. Bilo je puno više onih koji su me bodrili i bili uz mene. I ovi ljudi su mi dali najvrjednije lekcije života. Moram priznati da u periodu školovanja u Dubrovniku, a zatim i studiranja u Zadru, bolest i nije bila toliko dominantna. Vodila sam normalan život uz pridržavanje liječničkih preporuka – priča Jelena.
Zatim je stigla za nju posebno teška, prijelomna 2016. godina.
– Zdravlje mi se tada drastično pogoršalo. Po prvi put sam shvatila da je bolest pokazala svoje pravo lice. Nakon svih liječničkih obrada, jedina opcija za nastavak života bila je — transplantacija pluća – prisjeća se.
Obrada, lista i “život u koferu”
Uslijedila je obrada na Klinici za plućne bolesti Jordanovac za transplantaciju pluća koja se tada izvodila u bečkoj AKH klinici, s kojom je Hrvatska imala potpisan ugovor o suradnji. Predtransplantacijska obrada izvodi se u KBC-u Zagreb, sam operacijski postupak izvodi se u Beču, a skrb nakon transplantacije ponovno na Klinici za plućne bolesti Jordanovac.
I ponovno su se pred Jelenom otvorile nove okolnosti i putevi.
– Pluća su mi transplantirana nakon skoro godinu dana čekanja. Kada sam 2016. stavljena na aktivnu listu za transplantaciju, morala sam se preseliti u Zagreb. I to je bio jedan trenutak koji mi se urezao u sjećanje. Tada sam cijeli svoj život spakirala u kofer i krenula u nepoznato – prepričava Jelena.
U ovoj terminalnoj fazi bolesti o njoj je skrbila majka, pomoć joj je bila potrebna u svakodnevnim aktivnostima.
– S obzirom da sam bila potpuno ovisna o kisiku, u Zagreb sam otputovala sanitetskim prijevozom. Sjećam se da je bilo negdje oko dva u noći kada smo krenuli u Zagreb. Sada često volim reći da je cijeli moj život stao u kofer. Uspomene sam ponijela sa sobom, ali i nadu da ću se kad-tad vratiti – govori nam Jelena.
Marijin dom na Jordanovcu
Posebno se prisjeća mjesta u kojem je boravila u Zagrebu, u Marijinom domu na Jordanovcu koji je djelovao u sklopu Crkve Bezgrješno Srce Marijino. S pravom ga naziva “drugi dom”, jer pristigla je u listopadu 2016., a otišla tek u ožujku 2018.
– U ovom periodu nijedan put nisam otišla izvan Zagreba. Nigdje nije kao doma, no to sam mjesto stvarno osjećala kao drugi dom, govori nam Jelena.
U trenutku poziva iz bolnice shvatila sam da je netko nepoznat u situaciji svoje najveće boli i gubitka mislio kako spasiti nepoznate ljudske živote. To je nešto prema čemu i danas imam poštovanje. To mi je ujedno i najveća motivacija za dalje.
A tada se jedno jutro 2017. duboko urezalo u sjećanje i ono zaslužuje posebno mjesto u njezinom životu.
– Kad je stigao poziv od liječnika koji je rekao da imaju pluća za mene, shvatila sam da imam nadu za drugi život. Kad znate da vam je jedina opcija za nastavak života transplantacija organa, onda živite u strahu i nadi. Nadi da će netko reći “da” donaciji organa svog najmilijeg. U trenutku poziva iz bolnice shvatila sam da je netko nepoznat u situaciji svoje najveće boli i gubitka mislio kako spasiti nepoznate ljudske živote. To je nešto prema čemu i danas imam poštovanje. To mi je ujedno i najveća motivacija za dalje. Nakon poziva krenula sam prvo do Klinike Jordanovac gdje me čekao liječnik i ostali članovi tima, koji su organizirali prijevoz do Beča – zahvalna je mlada Jelena.
Putem do Beča, priča, miješale su se emocije. Bila je i sretna i tužna.
– Sretna jer sam dočekala drugu priliku za život, ali tužna jer negdje netko nepoznat plače i oplakuje nekog svog. To su posebni osjećaji – iskreno će Jelena.
Isti autoput, ali ne i ja
Nakon uspješno izvedene transplantacije vratila se u Zagreb na plućnu rehabilitaciju, a onda u ožujku 2018. godine u svoju obiteljsku kuću u mjestu Otrić-Seoci kod Vrgorca.
– Onaj put na autocesti ostao je isti, ali ja nisam. Vraćala sam se s novim životom zahvaljujući nepoznatim ljudima – opisuje.
U rujnu 2018. Jelena se već vratila i na svoje radno mjesto. Predaje stručne predmete za smjer medicinska sestra/tehničar opće njege unazad 11 godina.
– Volim mladim ljudima prenositi znanje, ali i poruku da nikada ne odustaju bez obzira koje ih nevolje prate. Nema toga čovjeka koji se kroz život ne susretne s nekim teškoćama ili se neće susresti – poučava sve nas Jelena.
Poruka za sve koji čekaju ili su bili na transplataciji
Onima koji su prošli isto, ili tek trebaju doći do transplantacije, poručuje:
– Iza transplantacije jako je važna suradnja s liječničkim timom, pridržavanje njihovih preporuka kao i redovito obavljanje kontrola. U svemu ovom potrebno je naći balans i vremena i za uživanje u svakodnevnim stvarima i živjeti život punim plućima u inat svemu lošem te za sve ono dobro što dolazi – savjetuje Jelena.
Tako, u optimističnom tonu završava priču za naš portal mlada Jelena. Priču nad kojom bi se svatko od nas trebao zamisliti, stisnuti zube kad je najteže, dignuti se kad “padnemo” i poput nasmijane Jelene zahvaliti za svaki novi dan života.
