Ne samo da sam, zbog ranije operiranog hidrocefalusa, smatrala kako nikada ni plastičnu cigaretu neću uzeti u ruke, već mi je kao djevojčici duhan strašno smetao. Prigovarala bih roditeljima ako puše u automobilu i „gušila“ se u prostoriji punoj dima.
Do 1999. imala sam 13 operacija glave u KBC Sestre Milosrdnice, a dotad sam već bila, u šali bih rekla, „pušač u usponu“. Naime, prvu cigaretu zapalila sam u 18. godini.
Mislila sam kako će to biti samo jedna i to na nagovor društva. No gadno sam se prevarila. U lipnju 1993. bilo je tek prvo u nizu, ironično ću reći, društava uz koje sam konzumirala i danas konzumiram cigarete.
Smrt od karcinoma
Iako su se moje operacije zaredale u djetinjstvu pa i u vrijeme kad sam zapalila prvu cigaretu, u to vrijeme nisam uopće razmišljala o posljedicama. Bilo je važno zapaliti u društvu, hidrocefalusu unatoč. Moram biti iskrena pa ni do dana današnjeg nisam pridonosila puno pažnje mojoj osnovnoj bolesti, razmišljajući da ću eventualno završiti na 14. operaciji od čega sam godinama naučila ne strahovati.
Ipak, posljednjih desetak godina sve češće razmišljam o činjenici da su mi oba roditelja preminula od karcinoma. Oboje su bili aktivni pušači gotovo do samog kraja pa iako je otac preminuo od karcinoma koji ne bi trebao imati veze s pušenjem, majka je ta čije se navike i dakako bolesti, sjetim i sad kad dnevno popušim po kutiju cigareta.
Nikada nisam razmišljala o prestanku. Učinila sam to samo u vrijeme kad sam zatrudnila. Valjda jedna od prvih stvari koje sam učinila kad sam rodila dijete, bila je kupnja kave u automatu za kavu u bolnici. Potom sam, opet u društvu, ovaj put ostalih majki, s užitkom zapalila cigaretu ispred odjela.
Volja za riješiti se navike
Danas pušim uz kavu pa nakon ručka, u društvu i općenito u situacijama kad, kako to pušači znaju reći, ne znam kamo bih s rukama. Kulminiralo je u pandemiji kad sam tadašnji posao u uredu zamijenila radom od kuće. Više nisam morala silaziti s kata u dvorište kako bih zapalila ili biti pod „povećalom“ šefova, a tako je i danas.
S odmakom od, ne smijem ni pomisliti koliko godina, iskreno ću reći – naravno da bih se voljela riješiti te ružne navike, no nisam nikada poduzela pa ni onaj najmanji korak i bacila cigarete u kantu za smeće. A kamoli da sam se javila u Školu nepušenja ili zalijepila flaster koji bi mi trebao pomoći odviknuti se cigareta. Nisam čak nikada ni kupila žvakaće gume koje, kažu oni koji su ih isprobali, doista djeluju. Naravno, jasno mi je da je i stvar psihe i da doista želim, već u trenutku pisanja ovoga teksta, bila bih bivši pušač.
Pod izgovorom naglog debljanja ili nervoze još uvijek sam aktivan pušač, no nadam se da ću jednog dana samo reći – dosta je! U šali znam reći da uz hidrocefalus pa i operiranu kralježnicu valjda me neće dostići i karcinom. No, dobro znamo da on ne bira ni osobu, ni mjesto niti vrijeme, a ja sam u prednosti da odaberem posljednja dva. I iskreno vjerujem da će to, naravno vlastitom voljom, biti uskoro.
Iskustvo naše novinarke Marije Mihelić, uz niz savjeta i preporuka struke kako izliječiti ovisnost o cigaretama, možete pročitati u besplatnom izdanju STOP ovisnosti o pušenju.
