Nakon što su cijeli radni vijek izdvajali za zdravstveno osiguranje, a i dugogodišnje dopunsko, mnogi ne mogu dočekati uslugu u javnom zdravstvu pa se upute u privatno. Privatno zdravstvo mnogi su skloni marginalizirati, ali ono se može pohvaliti kvalitetnim suvremenim uređajima, ekipiranošću, efikasnošću. Mnogi pacijenti nadaju se da će broj uputnica pretežno za dijagnostiku koja je usko grlo, koje HZZO odobrava za privatno zdravstvo rasti. No, potenciraju se i napadi, koliko utemeljeno?
O tome nam je sugovornik mr. sc. Ante Gabrilo tajnik Udruge privatnih poslodavaca u zdravstvu.
O napadima kaže da uglavnom dolaze s netočnim i paušalnim argumentima. Navodi nekoliko primjera za to.
– Česte su izjave da vlasnici ugovornih ordinacija obiteljske medicine zarađuju ili imaju neto plaću od 42.000 kn mjesečno. To je bio prihod standardnog tima do 2019., a od studenoga 2022. iznosi 47.750 kn/mjesečno. U stvari se radi o prihodu ordinacije od HZZO-a.
Privatna ugovorna ordinacija u nepovoljnijem položaju
Iz njega ta ordinacija plaća zakup, režije, bruto plaću i ostala materijalna prava radnika/medicinske sestre, doprinose obrtnika/doktora, troškove medicinskih proizvoda i materijala, porez na dohodak od obrta itd.
I HZZO, napominje Gabrilo, u cijeni usluga, koju plaća ugovornoj ordinaciji nije osigurao sredstva za kupnju opreme, investicijsko i tekuće održavanje. To dodatno povećava izdatke ordinacije, ako im to nije osigurao dom zdravlja (za one koji su u zakupu Doma zdravlja).
Od tog iznosa njima ostane neto dohodak samo oko 25 posto, kaže Gabrilo.
I to samo zato što plaćaju doprinose za sebe na najnižu osnovicu, propisanu za obrt. Tako da u mirovini imaju za oko 30-40 posto manju mirovinu od svojih kolega, službenika doma zdravlja, za isti radni staž.
Kada bi oni plaćali doprinose na višu osnovicu, sličnu bruto prvoj plaći službenika doma zdravlja, njima bi ostao neto dohodak od obrta od samo cca 20 posto prihoda ordinacije. Ili oko 9.000 kuna mjesečno. A vlasnicima ordinacija u ruralnim krajevima i manje od tog iznosa.
Nepovoljan položaj obiteljskih liječnika
– Da li je to primjereno za doktora medicine, specijalistu obiteljske medicine, koji se školovao za to zvanje, uključujući fakultet i specijalizaciju 10 godina, pita Gabrilo.
Oko proširenja prava pacijenata, koji neku zdravstvenu uslugu čekaju i po godinu dana i dulje, Gabrilo kaže:
– Pogotovo za pravo pacijenta na dostupnu zdravstvenu zaštitu, iz. čl.16. Zakona o zdravstvenoj zaštiti bilo bi dobro da HZZO ugovori pružanje zdravstvene zaštite s većim brojem privatnih zdravstvenih ustanova i ordinacija. Ali, to ovisi o financijskom planu i politici HZZO-a. On prednost uvijek daje javnim zdravstvenim ustanovama. To je ujedno neracionalno. Englezi su, naime, izračunali da liječenje iste bolesti, prema dijagnozi u bolnici košta 8 puta više, nego da se liječi u izvanbolničkoj ustanovi.
U prilog tome da je privatno zdravstvo efikasnijie od javnog sektora, Gabrilo navodi primjer iz primarne zdravstvene zaštite.
– Prosječna ordinacija obiteljske medicine doma zdravlja skrbi o oko 1.350 osiguranika. Ugovorna privatna ordinacija obiteljske medicine o 1.780 osiguranika. Istina, ugovorne privatne ordinacije su uglavnom u urbanim područjima. Ali razlika je velika, čak i na istom području, općini. Npr. na području centra Grada Zagreba, tim obiteljske medicine službenika DZ Zagreb – Centar skrbi o prosječno 1.262 osiguranika. Dok privatna ordinacija na istom području skrbi o prosječno 1.527 osiguranika ili za 265 osiguranika više. Izvor podatka je HZZO, ugovoreni sadržaji primarne zdravstvene zaštite na dan 6. prosinca 2022. godine.
Preraspodijeliti neizvršene limite
Gabrilo napominje da bi HZZO i u okviru postojećih sredstava mogao preraspodijeliti dio sredstava za veći broj usluga u privatnim zdravstvenim ustanovama. Prema izvješću o poslovanju HZZO-a u 2021., objavljeno je da bolnice duguju HZZO-u 630,199.891 kunu za “neizvršene limite”. Sredstva koja su dobili unaprijed kao akontaciju, a koja nisu odradili uslugama, navodi Gabrilo.
– HZZO je mogao odmah za taj iznos sredstava ugovoriti pružanje zdravstvene zaštite u privatnim zdravstvenim ustanovama, a ne čekati kada će bolnice ta unaprijed isplaćena sredstva odraditi. Trebalo je umanjiti isplate bolnicama u idućem razdoblju (prebijati svoju obvezu s potraživanjem prema bolnicama).
Napominjem da ugovorne privatne zdravstvene ustanove i ordinacije uvijek odrade broj usluga daleko iznad limita HZZO-a. To im nije plaćeno, a to samo po sebi govori o razini odgovornosti i pristupu prema jednima i drugima.
Cijene koje plaća HZZO preniske
Cijene koje HZZO plaća ugovornim subjektima, preniske su, smatra Gabrilo. Neadekvatne su jer HZZO nije uvećavao cijene u istom postotku u kojem je Vlada podizala osnovicu za obračun plaća javnih službenika, uvećavala dodatke iz Kolektivnog ugovora za zdravstvo i zdravstveno osiguranje ili koeficijente iz uredbe. A bruto plaće s ostalim materijalnim pravima radnika imaju uvjerljivo najveći udjel u ukupnim troškovima javnih i privatnih zdravstvenih ustanova. Gabrilo postavlja sljedeće pitanje koje smatra krucijalnim:
– Kako to da privatne ustanove imaju interes raditi/ugovoriti s HZZO-om pojedine zdravstvene usluge po tim istim cijenama. A ne dobiju posebna sredstva za zakup ili izgradnju objekta, kupnju, investicijsko i tekuće održavanje opreme i još pritom ostvare nekakvu dobit. A javne ustanove uz sve nabrojeno, koje im plati država u širem smislu ili EU fondovi, redovito ostvaruju gubitak?
Gubici bolnica se pokrivaju
I inače je opravdanje bolnica za ostvarene gubitke u poslovanju cijena usluge. Nju plaća HZZO, kaže Gabrilo, i visina mjesečnog limita po usluzi. Iz prethodnog primjera vidimo da i takav limit ne odrađuju uslugama.
HZZO ima sklopljene ugovore s nekim privatnim zdravstvenim ustanovama. Po istim cijenama kao i s javnima. Ali, ističe Gabrilo tu je uvijek pitanje mjesečnih limita koje te privatne, a i javne ustanove mogu fakturirati HZZO-u.
– Uz iste cijene po kojima HZZO ugovara zdravstvenu zaštitu s privatnim i javnim zdravstvenim ustanovama, država iz proračuna javnim ustanovama pokriva gubitke od najmanje 2 milijarde kuna, kolika je projekcija za ovu godinu. I to putem decentraliziranih sredstava njima plaća investicijsko i tekuće održavanje opreme i objekata.
Putem Nacionalnog programa oporavka i otpornosti im je za razdoblje 2021. do 2026. osigurala veliki iznos sredstava za kapitalna ulaganja. Gotovo isključivo za javne zdravstvene ustanove, navodi Gabrilo.
Bez potpora
Privatne ustanove same financiraju nabavku opreme, zakup ili izgradnju objekata, pokriće gubitaka, navodi dalje. Čak Hrvatski zavod za zapošljavanje tijekom COVID-19 pandemije nije ugovornim privatnim ustanovama i ordinacijama isplaćivao potpore kao ni HBOR kredite s povoljnom kamatom.
HZZO je unaprijed za 2020. isplatio iznose za dijagnostičko terapijske postupke, prema prosjeku iz proteklog razdoblja. No, naglašava Gabrilo, onda je naknadno tražio povrat ako nisu odradili veći opseg posla. Mnogi nisu ni mogli uz sva ograničenja, a od domova zdravlja to nije ni tražio.
– Dakle, javne zdravstvene ustanove dobiju mnoge direktne i indirektne potpore od države, lokalne samouprave, HZZO-a. A privatne ustanove i ordinacije ne dobiju. Moraju se snalaziti sami. To je izravna diskriminacija iz čl. 5. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Tj. “stavljanje drugog u nejednak položaj u istoj pravnoj situaciji”, kaže Gabrilo.
Slovački primjer
O tome može li se očekivati da pacijenti od HZZO-a dobiju uputnicu i da po jednakoj cijeni mogu birati javnu ili privatnu ustanovu, Gabrilo komentira.
– Mogu navesti primjer Slovačke koja je još 2003. uz jedan državni fond obveznog zdravstvenog osiguranja dozvolila i osnivanje dva privatna fonda. Tako osiguranici mogu sami birati u kojem će fondu biti učlanjeni. I kojem će fondu njihov poslodavac uplaćivati premije obveznog zdravstvenog osiguranja. Tako se uvela zdrava konkurencija između fondova obveznog zdravstvenog osiguranja. Osiguranici imaju veći izbor, kao i pružatelji zdravstvenih usluga, zaključuje Gabrilo.
Također, Slovačka je uvela samostalnost javnih zdravstvenih ustanova u sklapanju kolektivnih ugovora ili pravilnika o radu, financiranja itd. U Slovačkoj se tako javne zdravstvene ustanove natječu između sebe, kaže Gabrilo. Koja će ponuditi bolje uvjete rada i plaću doktoru ili medicinskoj sestri. Mjeri se rad i obračunava plaća prema tome. A ne kao kod nas da se plaća obračunava i isplaćuje prema zvanju i položaju, svima jednako. Bez obzira na ostvarene rezultate rada.
Diskriminatoran odnos
Privatne zdravstvene ustanove u Hrvatskoj obračunavaju plaće prema radnom mjestu. Mogu isplatiti stimulaciju, onima koji rade kvalitetno, bolje, više. To dodatno stimulira rad zdravstvenih djelatnika u privatnim zdravstvenim ustanovama i ordinacijama.
O tome je li Vlada jednako tretirala javni i privatni zdravstveni sektor oko cijene energenata i drugim mjerama, Gabrilo komentira:
– Mjere Vlade RH su u redu iako malo zakašnjele. Rast cijene energenata je krenuo puno ranije. Puno više pomažu sektoru kućanstva nego sektoru poduzetništva u kojem su i privatne zdravstvene ustanove. Javnim zdravstvenim ustanovama vlada će ionako pomoći kroz saniranje gubitaka.
Na komentar o tome kako bi zapravo trebao biti definiran odnos javnog i privatnog zdravstva, kojem se jednom priznaje komplementarost, drugi put predbacuje profit, kaže:
– Odnos javnog i privatnog sektora zdravstva bi trebao biti puno više ravnopravan. Postojeći je diskriminatoran za privatni sektor.