Upravo iz te činjenice, oko koje se ne može sporiti, jasno proizlazi prva činjenica i specifičnost zdravstva – ono je javno dobro, nadpolitički vrijedan resurs.
Druga činjenica koju treba podcrtati prije ikakvih površnih zaključaka o „propalom zdravstvu” jest njegov oblik u RH odnosno solidaran ustroj, da skratimo, svi imaju zdravstveno.
Treća činjenica; sanacija zdravstva u RH pojam je koji datira još od 90ih. Dakle, od postratnog vremena zdravstvo se konsolidira i krpa, ne od jučer kako se to voli svako malo „opaliti” iz neznanja. Višedesetljetna takva praksa, dakako, nije održiva no upravo iz tog razloga je reforma konstanta u diskursu kad je u pitanju zdravstvo.
Četvrta činjenica; demografski pokazatelji kako Europe tako i Hrvatske o starenju stanovništva i sve manjem broju radno sposobne populacije ne služe za periodiku par „jačih” naslova nego imaju izravan utjecaj na zdravstvo. Manje radnika, više starijih i ljudi van radne sposobnosti znači manje uplaćenih doprinosa i veći trošak zdravstva. Gospodarske prilike, dakle, imaju direktan utjecaj na zdravstveni proračun.
I pod ovih, nazovimo, pet elementarnih činjenica o HR zdravstvu sažet ćemo brojke:
30 posto stanovništva Hrvatske uplaćuje doprinose za zdravstveno koje koristi ukupno stanovništvo. Taj novac od sve manjih doprinosa u RH čini čak 80 posto novca kojim se financira cijelo zdravstvo. Prosjek EU je dvostruko manji; u gotovo jednakom omjeru EU zdravstva financiraju se iz doprinosa i iz državnog proračuna. Proračunski novac u hrvatskoj zdravstvenoj kasi pak čini tek oko četiri posto.
Plaće za zaposlene u zdravstvu također se financiraju iz istog tog proračuna za zdravstvenu zaštitu. Otud oni povremeni naslovi da „bolnica daje sve za plaće”.
Isti taj trošak rada u zdravstvu također raste jer raste broj zaposlenih te rastu i plaće. U posljednjih pet godina više je od devet tisuća novozaposlenih u zdravstvu gdje su plaće u istom periodu u prosjeku rasle za oko 40 posto.
I neplanirani dodatni enorman trošak – pandemija. Hrvatsku je ona koštala pet milijardi kuna što je financijski atak koji nitko nije mogao ni očekivati niti planirati. U strukturi tih pet covid milijardi najveći trošak jest liječenje od covida. U prosjeku je ono po jednom pacijentu 400 tisuća kuna budući da je hospitalizirani covid pacijent u prosjeku u bolnici bio 20 dana pri čemu je dan liječenja 20 tisuća kuna.
Ovakvi podaci elementarni su prije ikakve rasprave o zdravstvu; resoru koji svi trebamo i koristimo, koji direktno ovisi o nizu drugih prilika na koje pak nema nikakav utjecaj. Razvoj tehnologije, novih lijekova i liječenja, imperativ je svakog modernog zdravstvenog sustava što u konačnici ponovno, košta. Zdravstvo kao trošak ili zdravstvo kao ulaganje, velika je razlika i u samom načelnom stavu, a kamoli u odnosu i praksi spram samog sustava.
