Društvo multiple skleroze Dubrovačko neretvanske županije
Druženje prije pandemije, Patricija Švaljek i dr. Mario Habek, foto: privatna arhiva

Društvo multiple skleroze Dubrovačko-neretvanske županije osnovano još 2004. godine u Dubrovniku, danas broji 110 članova, a dobna granica oboljelih koji se javljaju u udrugu se spušta, pa ih je posljednjih godina najviše u dobi od 20 do 30 godina.

Iako društvo ima svoje prostore prilagođene osobama s invaliditetom, od početka pandemije koronavirusa ne nalaze se. Prostorije se teško mogu prozračivati i skučene su. Pandemija koronavirusa poremetila je način života i funkcioniranja svih, a posebno oboljelih od multiple skleroze koji kao kronično oboljele osobe imaju brojne probleme.

– Većina naših članova cijepila se odmah čim im je cjepivo bilo dostupno. Unatoč tome imali smo dosta oboljelih od covid-a. Srećom svi su izliječeni. Međutim, pitanje je koliko im je dodatno narušen imunitet i zdravlje – govori izvršna direktorica Društva, Patricija Švaljek.

Kao ni drugi, u početku pandemije i za prvog lockdowna Društvo multiple skleroze nije radilo uobičajenim načinom i susretima sa svojim članovima. Ono što nisu očekivali je da će tako ostati do danas.

Napravili mrežu

– Nismo radili na početku, ali smo odmah napravili mrežu i slušali sve mjere. Mreža je funkcionirala tako da smo u vrijeme potpunog lockdowna organizirali donošenje osnovnih potrepština, hrane, lijekova i svega što je bilo potrebno članovima udruge na kućni prag. Kako se stvarao određeni problem, mi smo se umrežavali, organizirali odlaske i dolaske u bolnicu i sl. – priča Patricija Švaljek i zahvaljuje svima koji su bili dio mreže od dubrovačkog Caritasa, Crvenog križa Dubrovnik, malih poduzetnika… Ona sama dežurala je 24 sata dnevno, u početku je bio problem doći i do maski, a kasnije se sve baziralo na razgovoru s članovima udruge koji su trebali psihosocijalnu pomoć.

– U određenom trenutku shvatila sam da nisam dovoljno educirana, da u nekim situacijama ne mogu pomoći i tu se uključio Obiteljski centar Dubrovačke biskupije. Neizmjerno se zahvaljujem psihologinji Silviji Sokal Gojavić i njezinim kolegicama koje su pomogle i još uvijek pomažu u najtežim trenucima. Korona je otvorila Pandorinu kutiju gdje su ljudi izgubili strpljenje i primijetila sam da je došlo do povećanog zlostavljanja u obitelji. To je bio trenutak kada sam zatražila njihovu pomoć. U to se vrijeme puno radilo telefonski, ali osobe s invaliditetom su dosta nepovjerljive i trebali smo terenski rad. U najtežim trenucima bili su tu, Obiteljski centar dubrovačke biskupije u tim teškim za naše članove nasilnim momentima pomogao je značajno jer su nam psiholozi bili neophodni. Danas su svi naši članovi pod kontrolom, idu na psihoterapije i sve je bolje nego na početku. – govori Patricija Švaljek i prisjeća se još nekih teških trenutaka.

Nedostaje im druženje

– Jedna od crnih točaka za vrijeme lockdowna je činjenica da smo određeno vrijeme bili zakinuti i za lijekove zbog kašnjenja s isporukom od strane veledrogerija. Našim je članovima terapija neophodna kontinuirano i imali smo velikih problema. Zato ne mogu preskočiti i ne reći da su s Odjela neurologije Opće bolnice Dubrovnik svojim kanalima iz Zagreba nabavljali potrebnu terapiju i lijekove. Na tome im neizmjerno hvala.
Svake godine, pa i ove uz Nacionalni dan multiple skleroze bit će održana skupština društva. Ovaj put na otvorenom, u parku. Glavna točka je: Ono što oni žele.
A Patricija već zna – žele međusobne susrete, druženja, razgovore uživo.
– Otvoreno ćemo se pitati što i kako dalje jer nije lako s kronično oboljelim osobama biti u zatvorenom prostoru u vrijeme pandemije. S jedne strane jako se boje i mislim da je to pravilno razmišljanje. Bojim se i ja, a kamoli ne oni. S druge strane, nedostaje im druženje jer su prostori naše udruge bili mjesto gdje su se osjećali kao kod kuće. Oduzeti im takvo nešto što je sastavni dio života je jako teško. Fali im druženje jer je udruga bila dio njihovog životnog rasporeda. Znalo se da se nalazimo srijedom. To je jako teško svakome oduzeti, a pogotovo teško oboljeloj osobi, oni su se međusobno družili, povjeravali jedni drugima, dijelili probleme, savjete, pomoć. Mi kontaktiramo preko FB grupe, ali nije to isto kao viđati se uživo.

Stoga već planira susrete na otvorenom – odlaske na, kavu, kolače, večeru, na selo na terapijsko jahanje.

 

 

Subscribe
Notify of
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments