Pacijenti ga godinama biraju kao najdoktora, a on je uvjeren da je to zato što vide da iznimno voli svoj posao. Neurokirurgiju koja je za njega odgovorna, zahtjevna, ponekad fizički i mentalno iscrpljujuća. Smatra da je posebno lijepo raditi taj posao, biti u sali, raditi s vrhunskom optikom što mu redstavlja ogromno zadovoljstvo. Ističe da treba biti posvećen svom poslu, a on ga živi 24 sata. Pročelnik Zavoda za neurokirurgiju KBC Split, dr. Vlatko Ledenko, nesebično će istaknuti fantastičnu ekipu na Zavodu, svoje starije i mlađe kolege jer to nije individualni već timski rad.
Kako kaže tu treba postojati povjerenje, ali i odnos prema pacijentu. On i njegove kolege poznate su i po specifičnom kliničkom slučaju u kojem se metak muškarcu zaglavio u kost lubanje blizu velikih krvnih žila zbog čega ga je bilo bolje izvući kroz nos nego otvorenom kirurškom operacijom. Tako su neurokirurzi zajedno s kolegama otorincima kroz nos izvukli metak nakon čega su to mjesto morali zatvoriti kako ne bi iscurila moždana tekućina. Ta je operacija bila objavljena i u stranim časopisima kao jedan “case report”.
Kakva je danas razina intenzivne skrbi na vašem zavodu?
Zavod ima nekoliko sastavnica, a jedna od njih je i Intenzivna jedinica Zavoda za neurokirurgiju. Ona funkcionira kao i sve slične jedinice bilo gdje u svijetu. Adekvatno smo opremljeni i radimo postupke prema smjernicama kao i u najvećim neurokirurškim bolnicama. Naša intenzivna jedinica liječi široki dijapazon pacijenata, od onih s ozljedama mozga, pacijenata koje monitoriramo nakon operacija, koje pripremamo za određene složenije operacije. Znači radimo sve postupke koji se rade u sličnim ustanovama u svijetu.
Imate li dovoljno osoblja?
Imamo osam specijalista neurokirurgije te troje specijalizanata. I to zadovoljava naše potrebe. Sestrinski kadar nam je deficitaran kao što je u cijeloj bolnici. U optimalnim uvjetima u našoj intenzivnoj jedinici na odjelu rade tri medicinske sestre, a kada je deficit onda budu dvije. Uz pojačane napore mi našim pacijentima damo ono što im treba.
Koliko godišnje hospitalizirate bolesnika, obavite operacija, ambulantnih pregleda?
Na godišnjoj razini operiramo između 700 i 850 pacijenata što elektivnih (hladnih) što hitnih. U prethodnim godinama smo operirali i u popodnevnim terminima i to ukupno 1100 operacija. Pandemija nam je bitno poremetila operacijske planove pa je došlo do određenih zastoja. Srećom se sada to ponovno pokrenulo i dostižemo zaostatke. Hospitaliziramo između 2000 i 2500 pacijenata godišnje, a obavimo između 10000 i 11000 ambulantnih pregleda.
Koje bolesti najčešće liječite i ima li nešto što ne radite, a željeli biste?
Najčešće operacije koje radimo su operacije na lumbalnoj ili slabinskoj kralježnici. To su uobičajene križobolje, išijasi, lumboishialgije, suženja kralježničnog kanala, protruzije, ekstruzije te prolapsi kao najčešće indikacije. Puno imamo traumatskih stanja, ozljeđivanja dominantno glave koju moramo žurno operirati. Uz to radimo i operacije na vratnoj kralježnici, na mozgu, tumore mozga, druga stanja, kao i popravke kostiju lubanje. Ne radimo operacije na krvnim žilama mozga, ali to je u postupku uvođenja.
Vaš je zavod preuređen 2019. godine kada ste dobili vrhunske uređaje, jeste li u međuvremenu nabavili još aparature i koje, te koliko vam to olakšava rad?
Neurokirurgija u odnosu na sve druge grane medicine najviše ovisi o modernoj tehnologiji. Sa zadovoljstvom mogu reći da smo u Splitu jako dobro opremljeni. Pogotovo nekoliko posljednjih godina kada smo se opremili modernom aparaturom. U prvom redu je to super moderni operacijski mikroskop koji je zadnji “krik” tehnike i kojeg imaju najveće neurokirurške bolnice. Tehnologija je napredovala do te mjere da nam taj mikroskop omogućuje da bojamo maligne tumore mozga za vrijeme operacije što nam silno olakšava intraoperacijski prikaz tumora i omogućuje maksimalno uklanjanje tumora.
Prije smo se morali malo voditi osjećajem, ali sada imamo u intenzivno zelenoj boji obojen tumor za razliku od ostatka mozga koji ostaje neobojen. Tu tehnologiju imamo od prije nekoliko godina. Posljednjih smo godina uveli i biopsije tumora mozga, pa smo u zadnje tri godine obavili 43 takve operacije. To su 43 pacijenata koji nisu trebali ići u Zagreb jer to sada radimo u Splitu s jednakim rezultatima kao što ima i Zagreb ili bilo koja druga neurokirurška bolnica. Imamo i ultrazvučne uređaje za mrvljenje tumora tzv. Cusa (kaviton ultrasonični aspirator) koji nam puno pomaže kod tumora na delikatnim mjestima i to je tehnologija koju imamo već nekoliko godina. Prije par mjeseci smo nabavili intraoperacijski monitoring odnosno elektrofiziološko praćenje funkcija za vrijeme operacije. Već je napravljeno četiri ili pet operacija vratne kralježnice i tumora na mozgu pomoću tog uređaja.
Kako konkretno funkcionira taj aparat tijekom operacije?
To znači da kada operiramo određeni tumor mozga u delikatnoj regiji mozga, koja je primjerice odgovorna za rad lijeve ruke i noge, kod anesteziranog pacijenta možemo pratiti funkciju ruke i noge da ne bi izazvali oštećenja za vrijeme operacije. Od kapitalne opreme nam nedostaje jedino još neuronavigacijski uređaj koji bi nam pomogao za jako precizno lociranje nekakvih tumorskih tvorbi koje nisu vidljive golim okom kada otvorimo lubanju nego se nalaze duboko. Taj bi nas uređaj milimetarskom preciznošću naveo do te tvorbe. To je vrlo skup uređaj kojeg imaju druge bolnice, primjerice zadarska, varaždinska, osječka i zagrebačka.
Je li se broj tumora na mozgu povećao i s kojim se još tumorima susrećete?
Gledajući incidenciju tumora mozga mogu konstatirati da mi nismo primjetili nikakav porast ni malignih, ali ni benignih. No, primjećujemo trend, a to su i svjetski pokazatelji, da se maligni tumori mozga javljaju u sve mlađih osoba. Uz tumore mozga operiramo i sve moguće tumore kralježnice i kralježnične moždine. Na kralježnici to budu maligni i benigni tumori. Pitanje je zahvaćaju li kost ili leđnu moždinu. U načelu oni koji rade pritisak na živce i na leđnu moždinu, radeći pacijentima simptome, operiramo.
Koliko pacijenti čekaju na operaciju kralježnice?
Prolaps diska koji je česta dijagnoza operiramo u roku od mjesec dana. I to onima koje jako boli, koji pate. Njima je to jako dugo. Da nije bilo pandemije bilo bi drugačije. Zadnjih nekoliko godina radimo i fiksacijske operacije na kralježnici koje uključuju stavljanje šipki i vijaka kako bi se učvrstio određeni segment kralježnice. Takvi nam pacijenti, nažalost, čekaju između 1,6 do dvije godine. Ali je slična lista čekanja u svim bolnicama u Hrvatskoj. Operacije koje su dugotrajne i zahtjevnije nama zauzmu cijelo jutro. Dok obavimo jednu takvu operaciju istovremeno možemo napraviti tri operacije primjerice protruzije ili prolapsa. Tu dolazi do zastoja zbog čega su pacijenti opravdano nezadovoljni. Korona je sve usporila, no sada smo počeli rješavati i takve pacijente.
Je li vam se ikada dogodilo da vam se tijekom operacije probudio pacijent? I je li ikada za vrijeme operacije pozlilo nekome od vaših kolega?
Dogodi se ponekad za vrijeme operacije da sedacija malo popusti i da se pacijent počne mrdati, ali naša anestezija brzo reagira. Većina pacijenata se ni ne sjeća tog trenutka, ali imao sam par slučajeva kada su mi pacijenti rekli “doktore, čuo sam vaše glasove, dodatna sedacija, uspavati”. Ali nisu osjećali bol jer su na adekvatan način sedirani i relaksirani da nemaju taj osjećaj boli. Od kolega nije nikome došlo loše, ali smo par puta imali slučaj s instrumentarkama koje bi pale jer su osjetile slabost od čega je nekoliko puta bila trudnoća u pitanju. Uglavnom uvijek tu imamo pomoćnu instrumentarku koja je cijelo vrijeme u sali i prati što se događa kako bi, zlu ne trebalo, mogla uskočiti i pripomoći.
Koji vam je motiv bio da postanete liječnik?
Moj je pokojni otac bio liječnik, specijalist kirurgije. Život kirurga je specifičan. Uključuje naporna dežurstva i odsustva od kuće. Vidio sam kako to izgleda kod mog oca, pa sam prije odluke koji fakultet upisati otišao s njim nekoliko puta u dežurstvo. Proveo sam dva popodneva na Hitnom kirurškom prijemu gdje sam vidio kako to izgleda. Privukla me ta dinamika, događanja i znao sam odmah da ću izabrati kirurgiju. Tada mi je proradio adrenalin zbog te sve akcije i trenutnog rješenja problema tako da znam kako sam dobro odabrao.
