Šibenik je ovih dana u znaku obilježavanja 35. obljetnice Rujanskog rata, u kojem su najveći doprinos dali hrvatski branitelji, no veliki teret podnijelo je i šibensko zdravstvo. O tome se malo i rijetko govori u javnosti, a upravo je na tribini "Rujanski rat - žensko lice hrabrosti” po prvi put o tome javno govorila poznata šibenska anesteziologinja, primarijus dr. Danći Mihovilčević. Tribinu je, povodom navedene obljetnice, organizirala Gimnazija Antuna Vrančića.
- Bila sam mlada liječnica opće prakse na Hitnoj pomoći u šibenskoj bolnici, (tada još s djevojačkim prezimenom Karađole), doslovno na pragu života, s diplomom Medicinskog fakulteta u ruci. Znali smo da se nešto gadno sprema, no nismo ni slutili da ćemo mrtve i ranjene ljude viđati svaki dan. Bilo je to strašna spoznaja. Ideš s medicinskim timom na teren, ne znaš što nas čeka, prisjeća se ratnih dana šibenska liječnica.
Sjećanja za cijeli život
Iako je prošlo 35 godina neke događaje pamtit će do kraja života.
- Sjećam se, ušla sam u kiruršku ambulantu kad smo zaprimili prve ranjenike s ratišta oko Drniša. Tada sam prvi put osjetila opori miris krvi koji mi se urezao u sjećanje, kaže dr. Mihovilčević. Nakon toga oglašena je prva uzbuna, a na šibenskom području, u gradu i okolici počeo je Rujanski rat.
O ratnim strahotama liječnica do tada, poput mnogih, nije puno razmišljala. Tek joj je jedan ispit na kraju studija na Medicinskom fakultetu bio uvertira onoga što će doživjeti u stvarnosti.
- Kad sam na Medicinskom fakultetu položila zadnji ispit iz Ratne kirurgije, čudila sam se misleći zašto to učim nikada mi neće trebati, a onda sam to doživjela u svom rodnom gradu, u Rujanskom ratu.
Kako kaže, teško je bilo raditi, gledati ubijene, ranjene ljude. No svemu usprkos, svi u bolnici uživali su u zajedništvu.
Zajedništvo cijelog osoblja šibenske bolnice
- Mi nismo htjeli ići kući danima jer što ako nekoga dovedu, a nas nema dovoljno, prisjetila se dr. Mihovilčević.
O pacijentima koji su dolazili s ratišta, u šibenskoj bolnici brinuli su svi, no ona posebno želi istaknuti ljude o kojima se rijetko govori.
- Veliki teret tih ratnih zbivanja iznijelo je i pomoćno osoblje, tehničari, tehničarke, vozači, čistačice, kuharice, svatko na svoj način. Pripremali su prostore, vozila, kuhali, organizirali prijevoz, bili jako vrijedna logistika, ističe.
Bilo je to vrijeme bez mobitela, interneta, vrijeme stalnih zamračenja, života pod uzbunama. Nisu znali gdje im je obitelj, hoće li i kada doći kući, je li na bojišnici nastradao netko njima blizak. A nažalost rat je odnosio živote, bilo je poginulih i ranjenih, stradali su i civili.
Zauvijek će pamtiti njihove odlaske u skloništa jer ljudima su trebali liječnici, medicinske sestre. Trebalo je pomagati.
- Bilo je sve u mraku, tu i tamo prošao bi neki automobil bez svjetala, a mi bi liječničke kute pokrivali tamnim pelerinama, skrivali noćne svjetiljke. U pretrpanim skloništima novorođenčad, djeca, ljudi srednje dobi, stariji, u strahu se raspituju gdje su njihovi poznati, prisjeća se dr. Mihovilčević.
Danas s odmakom od 35 godina ponosna je na sve kolege u bolnici, kao i druge koji su bili tamo gdje je trebalo pomoći, spašavati živote.
Dojmove o Rujanskom ratu podijelile su osim i Marina Jurković, novinarka i fotoreporterka, Gorana Pašić, sudionica Bedema ljubavi, dr.sc. Ljiljana Zmijanović, braniteljica Šibenika, te Jasminka Paić, gimnazijska profesorica.
Ratna zbivanja su iza nas, ne ponovilo se nikada nikome, no neka doprinos mnogih, poput vrijednih ljudi šibenskog zdravstva nikad ne bude zaboravljen.
