Diskalkulija, disgrafija, disleksija, pojmovi su kojih se roditelji nerijetko plaše kada se dijagnosticiraju kod njihovog djeteta. Ima li razloga tome i kada se mogu otkriti? Logopedinja s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, doc. dr. sc. Blaženka Brozović, tvrdi kako nijedan problem nije nerješiv ako imate ideju i znate o čemu se radi.
– Ako imate problem i ne možete ga u potpunosti riješiti, onda ga možete umanjiti. Ono što je nama cilj je ne samo umanjiti problem, već da osoba koja ima tu poteškoću bude funkcionalnija. Dakle, da to što je ometa bude toliko maleno ometanje da joj ne utječe na kvalitetu života.
Diskalkulija, disgrafija i disleksija jesu cjeloživotni problemi, ali s terapijom možete postati toliko funkcionalni u čitanju, pisanju i računanju da vas to neće ometati u školovanju, radnom vijeku i općenito u životu.
Vještina čitanja
– Kako bi svi razumjeli, treba reći kako je disleksija problem da savladate vještinu čitanja. Djeci u tom procesu problem je savladavanje onog pisanog koda u izgovoreni. To znači da ako vidite da piše k u ć a, morate ta slova moći pretvoriti u glasove i slovkati, a uz to u svojoj glavi spojiti u jednu riječ i prepoznati da se radi o riječi kuća. Treća razina je da, osim što ste sve ovo tehnički izveli, morate u svojoj glavi pobuditi značenje toga što ste pročitali. Morate shvatiti da ste pročitali riječ kuća, a ne riječ mačka npr.
Docentica Brozović naglašava kako disgrafija, disleksija i diskalkulija nisu bez razloga česti kod djece.
– Evolucijski najmlađa kognitivna vještina i sposobnost je računanje. Prije toga je čitanje i pisanje. Mi smo kao vrsta tek kasno u evoluciji savladali čitanje, pisanje i na kraju računanje. Sve što je evolucijski najnovije je ujedno i intelektualno najzahtjevnije. Temelji se na silnoj neuralnoj mreži i povezanosti različitih sustava jezičnog i vizualnog, razumijevanja, izražavanja, dekodiranja i prepoznavanja. Svašta morate moći napraviti i to povezano u jednoj mreži da biste bili uspješni. Djeca koja imaju disleksiju, imaju problem u početnom dijelu, da shvate da se jedna riječ sastoji od pojedinih dijelova, da imaju sliku u glavi koji su to dijelovi, da ih mogu vizualno pretvoriti, pa kad pišu da ih još k tome pretvore u pisani kod. Ukratko, prije nego što uopće počnete savladavati čitanje i pisanje, nije dovoljno znati slova.
Fonološka analiza
Ona su kao neki gradivni element. Ali vi morate znati da ako ja kažem kuća, već kao dijete to što ste čuli moći pretvoriti u njezine sastavne dijelove i reći k u ć a. Dakle, morate biti sposobni za fonološku analizu, prepoznavanje da se ta cjelina sastoji od tih dijelova. Kada govorimo o čitanju, morate biti sposobni za sintezu pa svako pročitano slovo moći znati spojiti u jednu cjelinu. To su sposobnosti kojima djeca ovladavaju prije polaska u školu. Ono što je dobro je kad vidimo da je dijete slabije u fonološkoj svjesnosti da to u predškolskoj dobi pratimo i prepoznajemo. Moram reći da znamo da sva djeca koja su jezično slabija su kasnije progovorila. Ne prepričavaju dobro, malo se slabije izražavaju. Svi su oni rizični za disleksiju jer je disleksija jezična sposobnost i temelji se na jeziku.
Doc. dr. sc. Brozović ističe kako osobe koje imaju disleksiju, disgrafiju ili diskalkuliju nemaju zbog toga smanjene intelektualne sposobnosti.
– Kad netko ima disleksiju on može biti genijalac, može biti iznimno visokih intelektualnih sposobnosti. Znamo puno slavnih ljudi koji su promijenili svijet, a imali su disleksiju. Dakle, ne govorimo o nečemu što je intelektualne naravi već se radi o specifičnom setu sposobnosti koji svoj temelj ima u jezičnoj sposobnosti.
Najranija dob
Kada znamo da imamo dijete s rizikom ili dijete s jezičnom teškoćom onda znamo da moramo obratiti pažnju na predvještine čitanja i pisanja. To i inače moramo provjeriti kod svih predškolaca. Već u najranijoj dobi možemo uočiti hoće li tu biti problema. Ako se rano počnu graditi predvještine čitanja i pisanja, vi možete apsolutno prevenirati da do disleksije ikada dođe.
Ali, ako dijete krene u školu i nema predvještine koje treba imati nastaje problem jer se kroz školski program ide iznimno brzo i od djece se već na polugodištu prvoga razreda očekuje da čitaju. Ono što je naš problem, odnosno problem našeg sustava je da se ne prepoznaju različitosti. Ne možemo svi istim tempom u jednakom vremenskom roku sve savladati. Ni u čemu. Ni u tjelesnom, pa tako ni u svladavanju čitanja, pisanja i računanja. Cilj nam je djetetu ojačati predvještine i dati mu dovoljno vremena u svladavanju svake pojedine predvještine i ne tjerati ga da juri naprijed i da brlja i čita s greškama, već mu davati dovoljno jednostavne zadatke da ih može dekodirati i da dijete ne gubi volju.
Mentalni zamor
Ono što slijedi kad imaš neuspjeh je prepoznavanje da druga djeca u razredu čitaju, a oni se s tim muče, to im postane mrska aktivnost. Osim toga početno čitanje je i mentalno jako zamorno. Morate se jako koncentrirati, a da biste došli na razinu automatiziranog čitača kojem čitanje nije mentalno zamorno, tome prethodi beskrajno dugotrajna vježba i iskustvo. Ako dijete opteretimo, omogućimo mu da doživi neuspjeh, i mi smo nezadovoljni, ne prepoznajemo problem, pa dijete zapravo okrivljujemo za neuspjeh i govorimo djetetu:
– Ti si lijen. Nisi dovoljno čitao. Trebaš više raditi i slično, onda je to apsolutno put ka nevolji iz koje se teško izvući. Idemo li drugim putem to se može umanjiti, a nerijetko i potpuno ukloniti.
